Zašto je to s nama svećenicima tako?
Zašto je to s našim biskupima i kardinalima isto tako?
Kad je riječ o rock glazbi, konkretno – zašto se trpamo tamo, kad znamo i vidimo da tu nismo svoji na svome, i da nam tamo nije mjesto?!
Je li to stvarno tako, da želimo ispasti cool pod svaku cijenu, i da mnoge od nas popularnost itekako zanima! Spremni smo sve učinit’, samo da se na bilo koji način dočepamo naslovnice! Ne primjećujemo pri tom, kako ispadamo teški naivci, i kako nam se s raznih strana smiju k’o zadnjim levatima.
Navest ću dva slučaja:
Prvi, onaj iz Amerike, kad je metal bend „Lamb Of God“ prihvatio nagradu jednog svećenika, a da taj kršćanski pastir duša uopće nije znao s kim ima posla. O čemu se radi? „Lamb Of God“, što bi u prijevodu značilo „Janje Božje“ – heavy metal band koji se prije zvao: „Burn the Priest!“ (Spali svećenika!). Danas nastupaju kao predgrupa velikim sotonistima iz metal grupe „Slayer“, koji na zadnjoj turneji pune velike športske dvorane, od preko 10 tisuća ljudi. Nakon što su ’97. godine objavili svoj debitantski album, morali su promijeniti ime u „Lamb of God“, jer im je u nekim klubovima bilo zabranjeno svirat’ zbog imena punog zločestoće: „Burn The Priest!“. U početku su svirali čisti thrash-death metal i hardcore punk, dok su na kasnijim albumima počeli ubacivati i elemente groove metala. Poznat je njihov album iz godine 2004. – „Ashes of the Wake“, a pjesma „Redneck“ (u prijevodu „seljačina“ / „seljober“) s njihovog 5. studijskog albuma „Sacrament“ – ta je pjesma bila nominirana za Grammy, u kategoriji za najbolju metal izvedbu.
Svećenik Joel Osteen, inače pastor u jednoj od američkih kršćanskih zajednicâ, kad je čuo kako se bend zove, i koji su drugi nazivi njihovih albumâ, mislio je valjda da ima posla s pravim kršćanskim metal bendom. I bez da malo istraži njihov način življenja, bez da temeljito presluša njihove albume, u ime svoje kršćanske zajednice taj jadničak od svećenika ponudi tim divljim momcima nagradu za izvrsnost u njihovim vjerskim dostignućima. Nekima od njegovih vjernikâ bilo je na prvu jasno, da njihov pastor uopće nije upoznat s radom ove metal grupe, kad im se on u dodjeli nagrade obratio kao „poznatom country bendu“. U svojoj zločestoći, da još više izrugaju tog sirotog svećenika i Crkvu uopće, momci iz benda „Lamb Of God“ prepustili su se ovacijama okupljene mase. I dok je pastor pred svojim vjernicima hvalio ove momke za „širenje Radosne vijesti Isusa Krista“ u svojim pjesmama, kao i za njihovo življenje pravih kršćanskih vrijednosti, uopće nije znao da se jedna od njihovih žešćih pjesama zove: „Walk With Me In Hell“.
U svom govoru zahvale, prigodom primanja nagrade, momci iz benda su se ovom naivnom svećeniku zahvalili, kreveljeći mu se iza leđa – i s golemom grimasom na licu. Onda, kad su se vrata crkve iza njih zatvorila, kad su bili vani. izvan crkve, vrištali su od smijeha, pokazujuć’ rogove nasamarenoj kršćanskoj zajednici koja ima ovakvog naivca za pastira. Na kraju, kad je sve došlo na svoje, i kad se za taj događaj pročulo i izvan njihove župne zajednice, svećenik je shvatio da je izigran, da je ispao budala; ali „Lamb Of God“ su već bili daleko.
Drugi slučaj:
Na Youtubeu broji se 2 674.976 pregleda pjesme „Ederlezi“, u izvedbi Gorana Bregovića u bazilici „Superiore di San Francesco“ u Asizu, iz godine 2005. Bazilika prepuna uvaženih gostiju iz crkvenog miljea, more crvenih kapica na glavama, udobno se namještaju čuti nešto nesvakidašnje, dok glas na talijanskom na početku videa govori: “Sada ćemo vidjeti Gorana Bregovića sa svojim bendom praćenim korom ženskih mnogobrojnih ciganskih glasova. Slušat ćemo dvije izvedbe. Prva je „Ederlezi“, pjesma koja se pjeva na blagdan sv. Jurja – zaštitnika cigana, a riječi iz pjesme dale bi se otprilike prevesti ovako: Na svetog Jurja, sve obitelji imaju na stolu pripremljeno janje. Samo mi nemamo na našem stolu pripravljeno janje, jer smo siromašni. – Mi smo siromašni i na svetkovinu sv. Jurja.”
Kad mi je moj stariji brat Jadranko poslao ovaj link, da ga pogledam – ja zanijemio. Svi mi jako dobro znamo, o čemu pjeva pjesma „Đurđevdan“, u izvedbi „Bijelog dugmeta“. Pjesma „Ederlezi“ nije ništa drugo do li prepjev tog ljubavnog pjesmuljka. Isto tako, svi mi jako dobro znamo, kakav je Bregovićev stav prema Crkvi, posebno prema crkvenim službenicima: jednostavno grozan da gori ne može bit’! Sjećamo li se pjesme „Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“, i koja se tu borba vodila (još je bilo vrijeme komunizma) da se ne snime riječi, da se potpuno izbace, gdje Bregović za Krista kaže da je bio „kopile i jad“. Onda, kad mu je bilo zabranjeno to snimit’, on je svejedno te riječi na koncertima pjevao u originalu!
I sada Crkva i crkveni velikodostojnici puštaju takvog lika da nastupa po talijanskim katedralama i bazilikama i da im se u lice smije, i još da masno naplati tu njihovu naivnost! Zašto nitko s Kaptola ne nazove, i ne kaže: tko je taj čovjek, i koji je njegov stav prema Crkvi i prema svemu što je crkveno?! Dokle ćemo biti toliko naivni, da nas ti kojekakvi likovi na takav način vuku za nos, i da nam to još debelo naplaćuju?! Kazati samo da nismo znali, to nas uopće ne opravdava, jer ako nešto ne znam, onda pitam, onda se informiram!
U goste nisam pozvao ni „Lamb of God“, ni Gorana Bregovića, nego požeški trash death metal bend „Amen“, koji kombiniraju svoju pripadnost kršćanskoj-katoličkoj vjeri s ekstremnim glazbenim žanrovima. Kad su prvi put nastupili u emisiji kršćanskog rocka, kad sam ih predstavljao, jedna je „časnica“ rekla da je to bilo “groooznooo”! Ovo je drugi put, da su gosti u emisiji kršćanskog rocka, a povod je njihov zadnji album „Ad Benedictum“.
Ti, sve što trebaš učiniti, jest kliknut’ na ovaj link ispod: