U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putom On upita učenike: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ Oni mu rekoše: „Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.“ On njih upita: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar prihvati i reče: „Ti si Pomazanik – Krist!“ I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A On se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“
Tada dozva narod i učenike pa im reče: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga.“
[ Mk 8, 27-35 ]
Ovako je zazvučala posve ne-dovršena rečenica koju jedan od likova izgovara pred drugom dvojicom; a sve-trojica poduprli šank i drže u rukama čaše ispijene skoro do kraja: „mrak, emocije, to je poanta, kad nađeš…“
… I onda se odmakne od njih i ode okrenut’ audio kasetu, kako bi po 17.ti put pustio istu pjesmu; i pri tom govori: nemoj ne’ko da bi je promijenio – slučajno!
Sve se ovo događa u filmu, čije sam pojedine scene pogled’o čak nekol’ko puta…
– A onda, k’o da vidim sebe, kako odmičem pogled od monitora moga kompjutora, i još jednom po redu – brojim kutije poredane na podu i stvari koje čekaju spremne za utovar u kombi, koji će me odvest’ na novu destinaciju, moje novo radno mjesto; ili bolje rečeno – mjesto življenja i djelovanja u dominikanskom samostanu u kojem dosad nisam živio, i u koji sam rijetko navrać’o.
Možda samo dvaput u životu, i to na sat vremena; riječ je o samostanu sv. Jeronima u Rijeci, na adresi – Trg Riječke rezolucije; kažu, da je to u samom centru grada, na korzu.
– Grad Rijeku poznajem jako slabo. Jednostavno, životni put me tamo slabo nosio. No, red je da odem, kad me već moj provincijal šalje, da vidim – što je to on mislio, kad je rek’o: čuj, treb’o bi’ te tamo!
Kako sam napisao na onoj slici-razglednici, koju sam jučer na oproštaju od vjernika, podijelio svakom u ruku: „U posluhu Starješini ja slijedim Tvoj glas, dok ne stignem putu do kraja, kad će se oči sklopit’ i kad ću se Tebi vratit’, Gospodine!“
No, prije nego što stignem putu do kraja, red je da i Tebi ispričam ono nešto – što sam jučer pričao mojim vjernicima na misi, da i Ti čuješ, što mi se to dogodilo – ponavljam, meni se to dogodilo ima tomu već više od 20 godina, i to ovdje u ovom gradu, iz kojeg sam već jednom nogom na izlazu.
Dogodilo mi se to na samom ulazu na glavni kolodvor. K’o sad se sjećam, izlazio sam iz zgrade glavnog kolodvora, bio je podnevni sat. Korač’o sam prema zgradi Misije, čak sam malo bio ubrz’o korak, da stignem na molitvu Srednjeg časa, s ostalima iz naše Misijske zajednice.
Kad odjednom, na glavnom ulazu, korak-dva od mene, skoro da smo se sudarili, prođe lijepo odjeven gospodin u odijelu; koračao je u pravcu, odakle sam ja bio došao.
Stanem, zaustavim se posve, okrenem se za njim; vidim, torbica za dokumente visi mu o pojasu, a na desnom ramenu mu veliki drveni križ koji se vuče po zemlji.
– Na drvu križa velikim je slovima pisalo: „Tko sam ja za tebe?“
Jedino što sada nisam više siguran, ne znam – je li pisalo na njemačkom, il’ na hrvatskom jeziku?! – Tko sam ja za tebe?!
Okrenem se oko sebe – i sve gledam, i ne vjerujem, da se ovo baš meni događa?!
– I onda primijetim, da sam ja bio jedini koji je uopće stao i gledao to čudo s križem, a toliko ih je bilo koji su prolazili pokraj.
Nisam mog’o, a ne upitat’ se: što je s tolikim drugima?!
– Zar nitko više ne vidi ovo, što se tu pokraj sviju nas događa?!
Od tada, nema dana da se toga ne sjetim. Posebno kad prolazim kroz glavni kolodvor, zaustavim se na onom istom mjestu – i još jednom si postavim ono isto pitanje, koje sam onda bio pročit’o na križu: „Tko sam ja za tebe?!“
– Od onda, pa do danas, tol’ko sam puta izgovorio ono nešto, što je postala moja molitva:
Gospodine, pit’o si me:
tko si Ti za mene?!
– a ja sam često šutio.
Ne zato, što nisam želio ispovjedit’ Tvoje Ime,
ne zato, što ne bih znao…
– jer Ti dobro znaš, da Te ljubim.
Al’ k’o da sam Te poznavao samo po čuvenju,
po pojmovima i svemu onom,
što sam bio naučio iz knjigâ,
a što nije dolazilo iz dubinâ moga srca.
A onda, odjednom, onog podneva,
zaigrala je na mojih usnama riječ:
„Učitelju moj, Isuse, Ti si to!“
Žao mi je, što to ništa nije značilo svim onim stotinama,
koje su onog trenutka prolazile kolodvorom.
Žao mi je, što to ništa ne znači ni danas mnogima,
kad im pričam o tome,
da sam svojim očima gled’o,
da smo se skoro dodirnuli… – Ti i ja!
– na što oni samo odmahnu rukom.
Al’, jedno znam, Gospodine:
onaj događaj, onoga dana,
i onaj natpis na križu:
„tko sam ja za tebe?“
– to ni danas ne prestaje grijat’ moje srce!
Evo, na početku smo 13. sezone emisija kršćanskog rocka na HKR-u. – Potičem Te i opet, da kušaš noć od ponedjeljka ostavit', rezervirat' je za emisiju kršćanskog rocka – a ja ću se trudit', opravdat' Tvoja očekivanja. Svakog ponedjeljka u isto vrijeme, odmah nakon krunice, posvijetlit ću Ti put, prije nego zakoračiš u snove – Riječju Božjom i Svetom Knjigom Evanđelja! Podsjećam Te, ovo je emisija u kojoj i za Tvoje uši postaje jasno, s kojom žestinom i snagom kršćanski glazbenici daju hvalu Gospodinu, rokajuć' žestoko, rokajuć' kršćanski. - Zato emisija i nosi naziv - „Oni rokaju za Gospodina“! Noćas za Gospodina rokaju četvorica kršćanskih metalaca, koji spadaju u staru gardu – „Stryper“ je njihovo, a slušat ćemo njihov najnoviji album iz kojeg se još puši (toliko je nov) – naslovljen: „When We Were Kings“ / Kad smo bili kraljevi!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
