U ono vrijeme:
Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama:
„Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.
Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi.
Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’
Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“
(Mt 22, 1-14 )
Do jučer, kad smo bili mala djeca, i kad smo tek učili pisat’ prva slova, naravno da smo drukčije gledali na svijet odraslih jer se obično nismo uklapali u njihov način igre.
Jednostavno, u njihovim pravilima igre, za nas djecu vrlo često nije bilo mjesta.
Evo recimo, kad bismo se htjeli igrat’ svadbe – rasap ludosti, tako bi’ ja danas opis’o te svadbe ili pirove, kako smo ih mi zvali u našoj davno prošloj mladosti. Jer istina je – za te se dane živjelo; zapravo, za te dane živjelo je cijelo selo.
Kad o tomu razmišljam, ne mogu a ne upitat se: što je sve to ljudima trebalo?!
Nakon tih nekol’ko dana, u kojima se slavilo do pretjerivanja, obično se više nije imalo što stavit’ na stol. Al’, k’o da je jedino bilo važno pokazat’ se pred drugima, a koji jednako nisu imali; važno da se po selima Brajkovske župe priča: kakav je to pir bio?! Takvog Brajkovići nisu imali!
U cijelom selu, užurbanost oko pripremâ počela bi one nedilje, kad bi ujak s oltara prvi put oglasio: ženi se taj i taj – i uzima tu i tu za svoju ženu; momak i divojka navišćuju se prvi put, drugi put, treći put – tako tri nedilje zaredom.
Ne bi’ sad ulazio u one sitnije detalje, ali svaka svadba u selu, naravno da je bila događaj i za nas djecu, naročito ako se ženio il’ udav’o netko iz bogatije kuće, il’ netko od naših rođaka.
– U tom slučaju moglo nam se dogodit’ da se kutija napolitanke podijeli na nas desetero djece. – Inače, u onom najgorem slučaju, ne bi dobili ništa.
Stajali bi sa strane i čekali, pri tom jako pazeći, kako se ponašamo; jer i Mama – i Tata su nam rekli kad su polazili od kuće: pazite dobro kako se ponašate, da se mi tamo ne moramo zbog vas crvenit’!
Kasno po-podne, kad bi završio onaj prvi dio ručka, naravno – ne za nas djecu, nego za starije – slijedile su trke: trka djece, pa onda trka momaka.
Trka djece išla bi ovako: nas najmanje stotinu bi se poredalo, a ne’ko od već pomalo pripitih svatova tamo – dvista metara dalje staj’o bi s ručnikom u ruci; k’o prvi dođe, njegov je ručnik!
– Čovječe, da je to bilo dobit! – O tome se sanjalo. Za tu se nagradu živjelo.
A onda bi slijedila trka momaka; Niko Markešin protiv sviju ostalih; a nagrada – košulja perlonka!
Možda ne znaš, kakva je to košulja? – Objasnit ću Ti kratko: to je ona košulja, koju još nisi pošteno ni navuk’o na sebe, a već si se triput priznojio. – E, ali nema svak’ tu čast, da mu grašci znoja frcaju po čelu i cijede se niz vrat, dok se safuna u perlon košulji.
Dakle, s trkama momaka, za nas djecu bi završav’o onaj formalni dio tog opšte-narodnog veselja. – Bio je to ujedno i znak, da se možemo počet’ lagano fatat’ noge; drugim riječima – igrat’ se ras’pe.
u noćašnjoj noći od ponedjeljka, u 391. emisiji kršćanskog rocka na HKR-u, samo za Tebe sam u goste pozvao vrsnog glazbenika kršćanske duhovne glazbe iz Varaždina – Antonija Tkaleca, čiji rad jako cijenim i pratim ga već dugi niz godina. Antonio će u ovoj noći pričat' opet malo o sebi, o svome radu; zatim o nekim novitetima prodaje snimljenih CD-a; a kao šlag, ispričat će Antonio sve potanko u svezi svoga velikog učinjenog pothvata - koncerta održanog na Varaždinskom glavnom trgu, koji se dogodio 7. listopada ove godine; dakle prije nešto malo više od tjedan dana.
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
