U ono vrijeme:
Kaza Isus učenicima prispodobu: „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.
Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.
Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.
Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“
[Lk 6, 39-45]
„… I želite li još nešto?“ – čujem kako prodavačica pita čovjeka ispred mene, kad sam neki dan bio svratio u kiosk, tu na križanju s Korzom.
„Eh, imam ja još puno želja!“ – odgovori čovjek s uzdahom; „ali, dajte mi sad, molim Vas, kutiju cigareta i Novi list.“
Tebi koji ćeš i noćas bit’ uz HKR – i emisiju kršćanskog rocka – slavljeničku, 444. po redu – želio bih Ti u ovoj noći ponudit’ nešto lijepo, nešto što ne samo Tvoje uši – nego ničije uho ovo još nije čulo.
A to mi je palo na-pamet, dok sam nedavno sjedio u kutu svoje sobe i vadio iz otvorenih kutija neke stvari, zapravo stare listine, požutjele i prašne; a onda polako, još jednom – pa još jednom čitao sam ono što je tamo stajalo napisano.
Te riječi završile su na stranicama knjiga „Sjećanja“, koja sam počeo ispisivat’ još u vrijeme mojih studentskih dana u Walberbergu, u Njemačkoj, godine ’87./’88.
Nakon što bi’ ih, kasno noću, fotokopirao na samostanskom stroju, zaključao bi’ vrata svoje sobe i do ranih jutarnjih sati sam ih preslagivao i slagao u novi broj.
Tako su nastajali prvi brojevi „Sjećanja“ koje sam onda slao onima za koje sam znao da će ih imat’ rado i čitat’ će ih, jer sebe će prepoznavat’ makar u nečemu od napisanoga.
Kasnije od toga što je bilo fotokopirano, nastale su prave knjige, otisnute u tiskari – a onda i stavljene na moju web stranicu – https://pateranto.com/glasnici-nade/
Dakle, noćas na red dolaze te riječi sa starih i požutjelih listova, sve ono što smo mi (sestre i braća) iz naše male kućice s Bobaševa brda u Brajkovićima pisali, a bilo je gurnuto u stranu. U ovoj posebnoj emisiji kršćanskog rocka, te riječi ćeš čut’ onako, kako bi one uistinu trebale zazvučat’.
Zato ću noćas ja manje pričat’, a pustit ću pjesmama neka one kažu svoje.
A Ti, sve što trebaš učinit, klikni na ovaj link ispod, i pogledaj što smo sve radili zadnjih 40 godina. Za ovu izvrsno urađenu brošuru zahvalan sam obitelji Bruck (gđi Ivanki i njezinim sinovima Kikiju i Ediju – „Bruckom“)
Sve što trebaš učinit’ – klikni na ovaj link ispod…
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
