Ovo Govori Gospodin:
„Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo.
Otoci žude za naukom njegovim. Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.“
(Iz 42, 1-4.6-7)
Dok sam ovih zadnjih Božićnih dana u „blagoslovu obitelji“ posjećivao domove mojih župljanâ-vjernikâ ovdje u Hamburgu i okolo, jedna mi je rečenica bila pala na-pamet – a koju sam čuo, il’ sam je pročit’o više ne znam gdje, da trebamo uvijek bit’ fini prema osobi koja ima pristup našoj četkici za zube!
I onda mi dođe misao, zapravo pitanje: tko uopće ima pristup mojoj četkici za zube?!
Nikad se na tu temu nisam pomaknuo u razmišljanju ni centimetra, jednostavno – nije mi trebalo; jer u moju redovničku sobu nema pristup bilo tko, a u moju kupaonicu – nitko i nikada!
Ali nisam jedini ovdje kojeg se ovdje pita, nisam „Pale sam na svijetu“; kraj mene je još 8 milijardi drugih – što redovnikâ i redovnicâ, što samaca, ali i oženjenih i obiteljskih ljudi. I mnogi su koji pozivaju nekoga k sebi u stan – u goste, il’ bivaju pozvani, recimo kod nekoga na kavu.
I recimo sad, da je Tebe netko pozvao na tu kavu, kod sebe kući; pitanje koje postavljam Tebi – jednako k’o što ga postavljam i sebi: iskoristiš li Ti taj posjet da kod te osobe odeš i na WC?!
– I kad si već zatvorio vrata tuđeg WC-a, ili kupaonice iza sebe, aj’ priznaj makar sebi samome, jesi li ikad osjetio želju da malo bolje razgledaš i unutarnje uređenje tog tuđeg prostora?!
Zašto se ne bi smio bacit’ malo pogled i u tuđe ormariće, zavirit’ malo u ladice, pre-kopat’ po tuđim torbicama, vrećicama?
– Ne mislim sad zato, da bi nešto uzeo kad Te nitko ne vidi, nego onako – iz znatiželje, radoznalosti; da malo vidiš, koje kreme drugi koriste, kojom zubnom pastom peru zube – kakvom četkicom: hart, medium ili weich? – kakva im je noktarica kojom režu nokte?
– A sve zato, da imadneš materijala za kasnije, kad se nađeš negdje u društvu.
Osobno znam lika, koji svaki put – ali baš svaki put to uradi; kad god je kod nekoga u gostima, on malo prekopa i po ormarićima, zaviri da vidi, koji aparat za brijanje koristi, kojom tekućinom namaže lice poslije brijanja; prošeta malo i po kuhinji ako ima priliku, otvori ladice da vidi, kako su posloženi noževi, vilice, žlice… – jednostavno, jače je od njega.
– A vadi se na to, da on piše tu nekakvu doktorsku radnju iz sociologije, i da mu je baš to sastavni dio nekakvog njegovog istraživanja.
U svemu tomu zaprepastila me je činjenica, tako kaže taj lik, da je dokazano – koliko je velik broj onih koji to čine!
Dakle, i mnogi koji ne pišu nikakve doktorate, čine takve stvari, samo što o tome ne-rado govore.
Ovo je jako važno: svatko misli da je on jedina osoba koja takvo što čini, pa mu je ne-ugodno, i ne želi da to drugi znaju, e da ga ne bi smatrali čudakom!
Pazi, što mi je još rekao taj budući sociolog: „Ako ti je stalo do toga da doznaš istinu o nekome, uđi u njegovu kupaonicu, zaviri u njegove ladice, razgledaj police, otvori ormariće. Zaviri malo ispod onih kućnih ogrtačâ, spavačicâ i pidžamâ, koje vise na kuki – iza vrata! – Tek tad ćeš imat’ puno jasniju sliku o osobi kojoj si došao u goste.
Sve one obiteljske i sve svagdanje navike, ono skriveno – što se zove: radost, tuga, bolest, problemi… – sve ćeš to najbolje prepoznat’ u toj maloj prostoriji – u tuđem WC-u, kupaonici.
A najporaznija tvrdnja mnogih znanstvenih dokazâ jest da većina ljudi krije, kol’ko su ne-uredni. – Zato i jesu sve one tajne i zagonetke skrivene upravo iza tih vrata, kamo odlazimo – da bismo bili sami sa sobom, da bismo se suočili sa svojom slikom u ogledalu, da bismo trljali, mazali i gladili ovu svoju kožu, da bismo pripremili ostarjela i bolna tijela – da izdrže još jedan dan; da bismo se olakšali i očistili, i konačno da bismo namazali i namirisali površinu svoje kože – a sve to iz onog toliko običnog razloga: e da se pred drugima pokažemo drukčiji nego što jesmo, da svoje tijelo pokažemo ljepšim, privlačnijim, primamljivijim…
– I sve to, tu iza tih vrata kupaonice, WC-a!
Kad sam ovo čuo, rek’o sam sebi: e, nećeš više! – Drugi put, kad budem očekiv’o goste, taman da dolazi predsjednik države, i 158 njih u blagoslov – ne dam nikome unutra! Zaključat ću vrata kupaonice!
Reći ću da mi je pukla cijev, da imam poplavu, da odvod ne radi; kazat ću da sam izgubio ključ, slagat ću da nemam WC u stanu, da i ja idem kod susjeda…
– Ma, što god, ali smislit ću nešto! – Ne dam više nikome da mi zalazi u taj „posvećeni prostor“ moje intime, koji mi pruža divan osjećaj posebnosti vrste, kojoj i ja pripadam – a zove se „čovjek“.
Evo ovakvo jedno aktualno razmišljanje, barem za mene, kad sam u posjetu tolikim stanovima i kućama dragih vjernika, kojima dolazim da im podijelim i da se zajedno s njima pomolim za Božji blagoslov u njihovoj obitelji.
A za Tvoje uši, i noćas – odmah na početku Nove godine nešto posebno; američki kršćanski metal bend „Thee Final Chaptre“ - i njihov album iz godine 2021. – „So Let It Be Done“. - Krećemo žestoko u 401. emisiju kršćanskog rocka, krećemo žestoko i kršćanski, izgovarajući Ime Isusovo, na početku nove 2024. godine.
Darovi mnogima koji su se javili s bilo kakvom riječju za 400.-tu emisiju kršćanskog rocka već su poslani; neki su još na putu…
– Ako si me se i Ti sjetio, ako si napisala koju riječ – onda se nadaj da će stić’ nešto upakirano u radost i na Tvoja vrata, posebno ako si mi poslao još i svoju adresu.
A ako se nisi javila, i ako Ti je emisija kršćanskog rocka tek onako nešto da popuniš vrijeme – onda čemu da se nadaš?!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
