.. 400.-ta emisija kršćanskog rocka – slavljenička! – Hvala Ti, što ćemo i noćas zajedno “rokat za Gospodina!”

Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje; proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom.

Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima. [Iz 61,1-2a.10-11]

(Iz 61,1-2a.10-11)

Bogu hvala da su ljudi stvorili takvo čudo koje imam u svome džepu – mobitel koji može i fotografirat’. Uvijek je uz mene, i dok prolazim ulicom, ili bilo gdje, kad primijetim nešto interesantno, naravno – izvadim ga i onda škljocam i po više puta; nikad ne znam gdje će nešto trebati, i kad će mi dobro doći da neke riječi potkrijepim upravo tim nečim što sam negdje vidio, tom fotografijom koju sam negdje škljocnuo.

Jest da me ljudi nekad onako malo čudno gledaju, što ja to radim, al’ navik’o sam se; briga me, nek’ samo gledaju.

Najbolje je, dok slikam nešto, onako na brzinu – i na naizgled pustom mjestu, a onda skužim, da me nekol’ko njih onak’ ispod oka po-gléda.

Ljudi su bića koja su znatiželjni do neba; voljeli bi znat’, što ja to tu radim, i što se to tu ima za uslikat’; a opet ne usude se pitat’ me; ono, malo da se zakašlju, pa k’o fol, onako u prolazu upitaju: čuj, stari, a kaj ti to tu pak delaš?!

Najbolje mi je to, kad se dogodi, da odmaknem kojih 50-100 metara, pa se onda okrenem i vidim ih dvoje-troje, kako stoje i gledaju, traže očima po tom prostoru – gdje sam malo prije slik’o, a iznad glava k’o da im vidim upitnike vel’ke k’o kuća – i k’o da jedan drugog pitaju: šta se to ovdje imalo za uslikat’?

Baš tako je bilo sad prije neki dan, kad sam prolazio tu našom susjednom ulicom, i na jednom stupu primijetim naljepnicu – potpuno istu k’o što je bila ona s bijelom golubicom na plavoj pozadini, i napisana slova na rubu tog kruga: „Ordensleute für den Frieden“.

Sjećam se dobro te slike, ostala mi je urezana k’o u kamen. Imali smo je na našem studentskom autu, dok sam kao dominikanski bogoslov u drugoj polovici 80.-tih godina studir’o u Njemačkoj.

Na ovoj naljepnici, koja je otvoreno ću reć’ – dizajnerski bezobrazno ukradena – i na njoj je sve isto, čak i nijansa boja; samo umjesto „Ordensleute für den Frieden“ / Redovnici za mir, piše drukčije: Love is Love, War is War.

 

Evo s ovim riječima o miru, o ljubavi, s tim sam htio započet ovu noćašnju 400.-tu – „slavljeničku“ emisiju kršćanskog rocka.

Jer, kako reče berlinski kabaretist Hans Diether Hüsch, da je mir postao najveći bolesnik u našem društvu; i na nama kršćanima leži zadaća da mu pomognemo da ozdravi!

I baš zato, što je ova noćašnja 400.-ta po redu – i slavljenička je, u njoj će uz probranu glazbu bit’ i zahvaljivanja. Slavimo proteklih 12 sezona emitiranja (+4 godine na Radio Korčuli), sjećamo se svega lijepoga – i za sve želimo reć’ hvala! – Mi kršćani, i kad se sjećamo, i kad slavimo – mi uvijek zahvaljujemo!

Najprije hvala dragom Bogu, koji je stvorio rock glazbu – čvrstu i snažnu, i koji je sve pjesme kršćanskog rocka blagoslovio svojom prisutnošću! – Zato nam one i jesu tako blize i bliske.

Hvala Spasitelju Isusu Kristu, čiji je dolazak Ivan Krstitelj navijestio, i čije nam je rođenje u Betlehemu svakim danom sve bliže.

Hvala Nebeskoj Majci Mariji, i hvala sv. ocu Dominiku, utemeljitelju Reda propovjednika, pod čiju zastavu sam stao.

Hvala i Tebi, koji ćeš ove riječi čitati, i koja ćeš u noćašnju noć od 3. Adventskog ponedjeljka biti uz „dobar radio za dobre ljude“, uz HKR, i emisiju kršćanskog rocka „Oni rokaju za Gospodina“.

Već sad osjećam, da mi fale neki dragi ljudi; fale mi pjesnici, glazbenici, fali mi obična raja; fale mi mnogi slušatelji emisije kršćanskog rocka koji se svakog ponedjeljka jave, il’ se nikad ne jave – al’ znam da su naćulili uši uz svoje zvučnike.

 

Zato ćemo noćas pokušat to što meni fali, kušat ćemo to nadoknadit' preko nekih lijepih i dragih pjesama koje ćemo slušat' zajedno, sjećajući se tih dragih lica, sjećajući se sviju vas - i nas - i mene - i Tebe; jer smo bili zajedno kroz prošlih 400 emisija.
Kroz svaku od tih emisija kršćanskog rocka – vjerujem da to osjećaš i znaš – trudio sam se uvijek samo jedno: da zajedno koračamo putom kršćanske vjere. – Tako će, ako Bog da, bit' i na-dalje!

A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link

 

Dobri Bog Te blagoslovio!

pozdravlja p. anto

Pregledajte ostale emisije

Scroll to Top