Kad se približiše Jeruzalemu te dođoše u Betfagu, na Maslinskoj gori, posla Isus dvojicu učenika 2govoreći: „Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni. Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pustiti.“
To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku:
Recite kćeri Sionskoj:
Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu.Učenici odu i učine kako im naredi Isus. Dovedu magaricu i magare te stave na njih haljine i Isus uzjaha na njih. Silan svijet prostrije svoje haljine po putu, a drugi rezahu grane sa stabala i sterahu ih po putu.
Mnoštvo pak pred njim i za njim klicaše:
„Hosana Sinu Davidovu!
Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!
Hosana u visinama!“Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: „Tko je ovaj?“
A mnoštvo odgovaraše: „To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga.“(Mt 21, 1-11)
Koliko smo mi ljudi čudna bića, posebno kad je riječ o rasipanju, odnosno korištenju nečega što nam stoji na raspolaganju. Mi se prema tomu odnosimo često ne-razumno, da ne kažem – ludo!
Bog nam je podario ovu zemlju na kojoj živimo, posudio nam je dom. – A naš Bog-Stvoritelj i kad posuđuje, onda posuđuje u izobilju. Zato taj posuđeni dom posjeduje i više nego što je potrebno za ugodan i miran život puno većeg broja ljudi, nego li nas je sada na ovoj planeti.
Dovoljno bi bilo samo respektirati Božje zakone i obuzdavati onu našu ljudsku pohlepu – i ovaj bi svijet bio predvorje raja.
– A što mi činimo?!
Razbacujemo se s onim toliko važnim životnim resursima, rasipamo ih k’o kad pijan čovjek rasipa teško zarađene novce.
Pitka voda, čist zrak, zdrava hrana, plodna zemlja… – i sve ono drugo, a što postoji u jako ograničenim količinama, sve ovo i više je nego predmet bahatosti i rasipanja kakvog ljudska povijest ne pamti.
I uopće se ne pitamo, niti razmišljamo o tome – što ćemo ostaviti onima koji dolaze iza nas? – Našoj djeci, našim unucima?!
U kakvom će stanju uopće biti taj posuđeni dom, ako se čovječanstvo nastavi ovako rasipati i bahatiti?!
Na svom drugom studijskom albumu „Infarkt“ iz godine 1978., pulska rock grupa „Atomsko sklonište“ već je onda proročki pjevala:
Oni što dolaze za nama,
Imat će samo betonirane pejzaže,
Oni što dolaze za nama,
Slušat će cvrkut plastičnih pticâ,
Oni što dolaze za nama,
Imat će sterilizirane osjećaje, bez klica.
Oni što dolaze za nama,
Sklapat će prijateljstva preko kućnog kompjutora.
Dakle, s jedne strane rasipanje životnih resursâ, a s druge strane, sve ono što posjedujemo kao dar Božji, u neograničenim količinama: ljubav, milosrđe, suosjećanje… – to sve držimo skriveno duboko u sebi, k’o u nekakvoj čvrsto zatvorenoj posudi.
U svakome / svakoj od nas postoji ono nešto „čisto“, nešto se mora osloboditi. Naš Bog nam pomaže, On nas želi otvoriti, kako bi to što je „čisto“ izišlo iz nas.
Jer, inače, ako ne oslobodimo ono najbolje, ono „čisto“ u nama, mi onda uistinu rasipamo. A jedina uludo potrošena stvar jest ona, koja je ostala zatvorena u nama.
Noćas će se Tvojim životnim prostorom – dnevnim boravkom, kuhinjom, spavaćom sobom, ili možda Tvojim autom – gdje god da budeš, noćas će se rasipati dobar zvuk kršćanskog rocka. Probrao sam za noćas nešto uistinu posebno, a što je, vjerujem, itekako primjereno Velikom tjednu u koji smo zakoračili. - Doc Fetzer - i njegov prošlo-godišnji album „A Gospel Night to Worship“ obilježit će ovu noćašnju 376. emisiju kršćanskog rocka. Nisam našao puno riječi o ovom noćašnjem izvođaču, ali će zato njegove pjesme kazati sve ono bitno o njemu kao kršćaninu i njegovom kršćanskom putu u rock glazbi!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
