Isus dođe u Betaniju i nađe da je Lazar već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike
petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova.
Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret, dok je Marija ostala u kući.
Marta reče Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.“
Kaza joj Isus: „Uskrsnut će brat tvoj!“
A Marta mu odgovori: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.“
Reče joj Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. – Vjeruješ li ovo?“
Odgovori mu: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“
Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj: „Učitelj je ovdje i zove te.“
A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati.
A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“
Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: „Kamo ste ga položili?“
Odgovoriše mu: „Gospodine, dođi i pogledaj!“ – I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: „Gle, kako ga je ljubio!“
A neki između njih rekoše: „Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?“
Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: „Odvalite kamen!“ Kaže mu pokojnikova sestra Marta: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“
Kaže joj Isus: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?“
Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: „Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.“
Rekavši to povika iza glasa: „Lazare, izlazi!“ – I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: „Odriješite ga i pustite neka ide!“
Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u Njega.(Iv 11, 17-45)
Volio sam bit’ u Zagrebu prije 12. dana, točnije 15. ožujka. I to ne u Zagrebu zbog Zagreba, nego zbog onoga što je te večeri bilo premijerno predstavljeno u jednom od zagrebačkih kazališta, gdje je pod budnim okom i u režiji meni dragih ljudi – g. Branka Ivande i producentice Lidije Ivanda, izvedena dramska komedija „Propovijed“, koja govori o prirodi prijateljstva, o hrabrosti i ljubavima svih vrsti Billa C. Davisa.
Trebaju li žene biti svećenice i može li se Lady Gaga zarediti za svećenicu? Smije li bogoslov na kraju svog teološkog studija, koji se sprema na ređenje za đakonat, imati ljubavna iskustva prije celibata?… – samo su neka od pitanja koja isplivavaju na površinu ove dramske komedije, a koja su mene potaknula da preskočim par koraka života tih zaređenih osoba – nekadašnjih đakona i mladih svećenika, koji nakon mnogih bitaka – sad potrošeni i izrađeni, čuče vrlo često osamljeni i ostavljeni u nekom od staračkih domova umirovljenika, čekajući neće li ih tkogod nazvat’, s njima malo popričat’ – i tako im uljepšat’ dan!.
Ovo što sam Ti ovaj put u mailu najave za emisiju kršćanskog rocka mislio ispričat’, najbolje bi se moglo razumjet’ kao nastavak riječi iz jučerašnjeg Evanđelja (koje imaš i ovdje ispred u mailu), a gdje se kaže: … i zaplaka Isus!
Imali smo ovih dana te nekakve naše svećeničke susrete ovdje u Hamburgu i razgovarali o mnogo-čemu.
Iskreno, nisu mi tol’ko upitnika iznad moje glave postavili ni taj „Sinodalni put“, o kojem se ne samo u Njemačkoj priča, nego su me najviše dirnule one naše „svećeničke brige“, koje su itekako aktualne i isplivaju na površinu posebno pod stare dane.
Ne mislim da sam imalo sebičan, ako baš ovakve teme guram ispred svega drugoga.
Slušali smo otvorenih ušiju našeg Nadbiskupa, dok je pred svima nama čitao pismo jednog starijeg svećenika, koji nikako da se snađe na toj novoj lokaciji; nikako da sebe nađe u tom potpuno novom prostoru življenja koji mu je dodijeljen. Nažalost, više to nije bila župa, ni župna zajednica, nego starački dom. Tu je bilo njegovo novo mjesto boravka.
Slušam ga, na usta Nadbiskupa priča starac-svećenik, istresa pred nas svoje jade.
Svima su puna usta govorenja, savjetâ: pa zašto si sam? – Imaš valjda prijatelje?!
– A ja im odgovaram: kakve prijatelje, kad su me čitav moj svećenički život odgajali i učili da svećenik nema, nit’ smije imat prijatelje.
Svećenik treba svima bit’ pri ruci – i podjednako za sve u zajednici.
I evo, sad, kad sam doš’o u mirovinu, tek sad osjetim, kol’ko su to veliki problemi.
Cijelog svog svećeničkog života vodio sam različite župne zajednice, poduzim’o velike pastoralne pothvate, krstio, pričestio, pripremio za Krizmu toliki broj djece i odraslih; vjenčao toliki broj parova… – a sad na kraju, osjetim da sam ostavljen i sâm.
Tek sad istinski razumijem rečenicu, koju onaj uzeti u kupalištu u Siloamu govori Isusu: Gospodine, nemam nikoga! Nemam Čovjeka!
Svećeništvo mi je bilo ono jedino što sam imao – i što imam. To mi je i danas još kao jedino ostalo.
Zna mi se dogodit’ da po cijeli Božji dan čekam na telefonski poziv, da me netko nazove, čekam da mogu s nekim slavit’ svetu misu, jer imam problema sa sluhom, pa ne čujem dobro, a ni noge me više ne služe…
Slušamo s mirom, kako Nadbiskup završava s čitanjem, stavlja papir u stranu i gleda u nas.
– A mi, ostali svećenici gledamo njega – i šutimo!
I onda mi dođe u-pamet ono nešto, što sam davno bio pročit’o, a što se dobro nadovezuje na riječi iz Evanđelja jučerašnje nedjelje, gdje se kaže: … i zaplaka Isus!
Ako je Isus mog’o plakat’, što bi onda bilo čudno – vidjet’ svećenike, da i oni plaču?!
– A zašto bi svećenik plakao?! – pitaju se mnogi.
– Svećenici plaču iz mnogo razloga.
Ali, nisu li svećenici Božji ljudi? – Zašto bi oni plakali?
– Da, svećenici su Božji ljudi, to je istina, ali nisu super-heroji, nit’ su kamenja. Oni su ljudska bića.
Ali, zašto svećenik plače?
– Svećenici plaču od samoće.
Okruženi su ljudima, ali su sami.
Plaču od nostalgije za svojim obiteljima, što su daleko od ljudi koje vole, što nisu mogli bit’ s njima u dobrim i lošim vremenima.
Plaču i zbog nesporazuma.
Ljudi misle, kako se svećenik ne može razboljet’, osjećat’ se umorno, imat’ prijatelje ili bit’ tužan.
Ljudi misle da su oni savršeni, ali kol’ko god dobrih stvari učinili, uvijek će se gledat’ na njihove pogrješke, da bi ih se kritiziralo.
Plaču svećenici i od razočarenja, što ponekad – čak i kad daju sve od sebe, ljudima to ne odgovara.
I nije rijetko da im se čini, k’o da se bore sami. Oni vrište u bespomoćnosti kad su svjedoci boli, problema, bolesti, siromaštva i patnje svojih vjernika – a ne mogu ništa drugo nego molit’, pratit’, razumjet’ i suosjećat’.
Plaču svećenici i od radosti, onda kad žive svoj poziv, kad služe drugima, kad prepoznaju plodove od naviještanja Evanđelja.
Plaču od ljubavi, kad primaju istinsku i zainteresiranu naklonost dobrih ljudi, kad osjete ljubav prema Bogu u njihovom životu.
Da, svećenici plaču, sami – i u tišini. Pronalaze utočište u Božjem srcu.
Čak i svećenici plaču od boli zbog svojih grijeha i bijede, jer unatoč svemu i oni su grješni ljudi.
Zato, molimo se za svećenike!
l više od svakog kritiziranja svećenikâ, savijmo koljena – i pomolimo se za njih!
(izvor: Salvatore Di Senso)
I noćas sam, po treći put, pozv'o u goste vrsnog glazbenika Skandinavskih korijena, koji se odziva na ime Pontus J. Back. Čovjek je to koji je uistinu vrijedan pažnje. Njegovo kršćansko glazbeno djelo učinilo mi se pre-vrijednim, zato sam ga i protegnuo na čak tri emisije. - Prva je bila sva blues-erski obojena, druga u rock 'n rollu, dok će ova noćašnja bit posve slavljenička - „Thankful“. Ali i jedna, i druga - i ova noćašnja, sve tri Gospodinu Isusu na slavu!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
