Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući.
Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!«
Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.«
Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.«
Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota.
Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost.
Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!«
Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?«
Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova.
Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!«
Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.«
Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?«
Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.«
Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«.
Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga.
Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj.
Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!«
Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«
(Iv 9, 1-41)
Film „Posljednji dvoboj“ / „The Last Duel“, povijesna je akcijska drama iz godine 2021.
Moj filmski ukus možda i nije Bog-zna-što, ali po mom skromnom mišljenju film je izvrsno režirao Ridley Scott, iako sâm film manje donosi sliku dvoboja, a više priča mračnu priču iz srednjeg vijeka Francuske.
Radnju se naime može naslutit’ već iz samog foršpana filma: riječ je o silovanju – i o načinu nošenja s tom stigmom, sramotom, biljegom u to doba.
Ono što je vrlo interesantno jest, da je ista priča snimljena i prepričana iz tri kuta, iako su mnogi filmski kritičari napisali da je jedino priča žrtve koja je doživjela silovanje – ta priča je bitna na filmu, i da je ona ujedno i najbolje ispričana.
No, nije režiser Ridley Scott prvi, koji filmsku priču prezentira pred gledateljem na ovako ne-običan način.
Prije njega, čak u nekol’ko filmova u tom istom načinu snimanja filmova okušao se američki režiser – Quentin Tarantino.
Njegove si filmove možda i gled’o, a nisi ni znao da je taj lik u tome imao umiješane svoje prste: “Pulp Fiction”, ili na hrvatski preveden kao “Pakleni šund”; zatim: “Od sumraka do zore”, “Reservoir Dogs”, i “Jackie Brown”. Kasnije su došli još „Nemilosrdni gadovi“ iz 2009., i „Odbjegli Django“ iz 2012.
Vel’ko je filmsko djelo ovog američkog režisera, za kojeg mnogi filmski kritičari kažu da je baš on – Tarantino, glavni krivac – da je i na područje filmske industrije zakoračio taj nekakav post-modernistički izričaj!
– O čemu se točno radi?
Udobno zavaljen na filmskom platnu najprije odgledaš dobar dio radnje filma – naravno bez završetka, a onda se ta ista radnja počne odmotavat’ od početka, samo što je ovaj put gledaš iz različitih kutova, tj. iz perspektive svakoga od glavnih likova tog filma.
Gledatelju, koji je navikao na pedeset-i-osme kopije filmova o Bruce Lee-u, kakvi su obično igrali u kinu „Metalurg“ u Zenici, ili u onom našem Visočkom kinu, kamo smo bježali sa „šutnje“ od fra Vite, da gledamo to kinesko smeće od filmova; gledatelju tog nivoa filmova ovo Tarantino-vo će se činit’ poput nečega snimljenog i nabacanog bez ikakvog smisla i reda.
– Stoga ne čudi, što su tih godina, mnogi gledatelji izlazili iz kina ne-zadovoljni, i da ne kažem razočarani.
A da sam i ja, jučer – na 4. korizmenu nedjelju, na početku čitanja Evanđelja – da sam umjesto onog već uobičajenog: ‘iz Evanđelja po Ivanu’ – rekao: ‘iz evanđelja po Tarantinu’, vjerujem da bi scena ozdravljenja slijepog mladića bila prikazana puno drukčije nego li smo je jučer u svetoj misi slušali.
Svi likovi koji se spominju u ovim recima: slijepi mladić, Isus, učenici, roditelji, farizeji… – svi bi oni, svatko na svoj način i iz svoje perspektive pričali tu svojim očima doživljenu scenu ozdravljenja.
Zato Te molim, da još jednom baciš pogled na skraćeno čitanje jučerašnjeg Evanđelja, koje sam stavio na početku ovog najavnog maila, ali i da se prisjetiš onoga što si jučer slušao u svetoj misi.
U noćašnjoj emisiji ćemo Riječ Božju kušat protumačit baš u takvom Tarantinovskom stilu, tj. tumačeći je s više različitih stranâ.
– Događaj ozdravljenja slijepog čovjeka, kušat ćemo gledat’ očima svakog pojedinog sudionika, da bi se na kraju svatko sâm odlučio, s kojim ćemo se od tih likova poistovjetit’, u kojem od tih likova će sebe najbolje prepoznat’.
Uz ovako, da ne kažem, ne-obično tumačenje Riječi Božje, pričat ću u 374. emisiji kršćanskog rocka o još nečem ne-običnom – o čovjeku koji je mislio da je rock 'n roll njegov životni put; a onda, kad je na takvom putu posve „izgorio“, svirajući s mnogim rock bendovima današnjice, zatekao je sebe – kako leži na svojoj smrtnoj postelji. I baš tada, dok je bio u takvom stanju - razdiran bolima i tako prikovanog za krevet, tu ga je susreo Isus Krist. Ime tog čovjeka, glazbenika – a sada glasnika-rock-propovjednika je Pontus J. Back! Čovjek je uistinu vrijedan pažnje; njegovo kršćansko glazbeno djelo učinilo mi se tol'ko vrijednim da sam ga protegnuo na čak tri emisije; ova noćašnja je druga po redu, i bit će prepuna rock 'n rolla, k'o što to i sam naslov albuma kazuje: Born Again To Rock 'N Roll!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
