U ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.
Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.
(Lk 2, 16-21 )
… i taaaakooo, govorio bi jedan naš stariji fratar, dok bi uzimao daha za počet’ pričat’ neku novu temu, samo da mu netko drugi ne bi ugrabio riječ.
I taaaaako, kažem i ja, završi još jedna godina – 2022.
I taaakooo, što nam drugo preostaje nego da svoje oči upravimo u Novu 2023. godinu, koja se odmotava pred nama k’o dugi šal, a mi joj ne vidimo kraja – barem ne za sad.
Al’ takvi smo mi ljudi, neće proć’ ni mjesec dana, a već ćemo mi i ovoj Novoj koju smo prek-sinoć slavili, dočekivali je razdragano, bdijući u njoj – već ćemo mi njoj skrojit’ mjeru, nazvat je pravim imenom.
A onda kad dođe dan, k’o onaj prek-jučerašnji od one Stare godine, kad dođe noć – šutnut ćemo ovu što je sada zovemo „Novom“, nabit ćemo je nogom krvnički, nazivajući je najpogrdnijim imenima: stara, starulja, ofucana!
K’o ona jedna baka što je meni sad prije neki dan rekla odmah s vrata, kad sam ulazio u njezin stan: p. anto, ma ‘ko tebe tako starog posla u blagoslov?!
Do tad sam im’o kakvo-takvo mišljenje o sebi, da mogu – i da imam svakom nešto za odgovorit’, kad me onako pljusne riječima zdesna – il’ slijeva; ali taj put, toj baki nisam znao što bi’ joj rek’o. Jednostavno sam zanijemio!
I taaakoooo se, dakle, ta priča ponavlja iz godine u godinu, i to gotovo u svim kulturama čovječanstva: slavi se prijelaz iz Stare u Novu godinu, kad se prejedamo, opijamo se, penjemo se po stolovima…
A kad bi nas tko upit’o: zašto to uopće činimo? – odgovorili bi kratko: paaaa, čekamo Novu godinu!
– Zanimljiv je sâm taj pojam: čekat’ Novu godinu!
Kod bitnih slavlja našeg života, mi nikad ne kažemo, da ih čekamo, nego se za njih pripremamo: za rođenje i za krštenje djeteta, za prvu pričest, za krizmu, za vjenčanje… – ali Novu godinu, e nju čekamo.
– A to naše čekanje, doček Nove godine – to nije ništa drugo nego pasivno držanje, prepuštanje sebe vremenu. Mi kao ne želimo bit’ objekt nego subjekt svoga života, a upravo kod slavlja ‘Nove godine’ postajemo promatrači i predmet ushićenja – i to zbog ničeg posebnog.
Jer i tu Novu godinu nam valja živjet’ pod istim uvjetima – s kojima smo završili onu Staru. Sve se, dakle, nastavlja, baš kako je i dotad išlo; iako je u svezi s dočekom Nove godine bilo tol’ko akcije, tol’ko pripremâ – ali, ponavljam: ništa se epohalno novog ne događa!
– Zato i jest onda na mjestu pitanje: je li čekanje Nove godine obično gubljenje vremena?!
Naime, mišljenja smo da svako ‘čekanje’ nije ništa drugo, nego izgubljeno vrijeme. Pa ipak, većini ljudi, većini nas koji smo prek-sinoć ostali budni do tko zna kad, velikoj većini – čekanje Nove godine – ne daj Bože da bi bilo izgubljeno vrijeme.
– A zašto nije?
– Paaaa, nije zato, što je riječ o radoznalosti, o čežnji da budemo budni dionici onoga što se zove „novo“, kad to nastupi. A za suvremenog i naprednog čovjeka nema konzervativnijeg ni zaostalijeg načina razmišljanja, od – prespavati, il’ ne bit’ dionik tog nečeg „novoga“!
– I taaakoooo se onda dogodi, da taj suvremeni i napredni čovjek prespava cijeli prvi dan Nove godine, za koji u katoličkom kalendaru piše – da je svetkovina Svete Marije Bogorodice, ali ujedno i svjetski dan mira.
Cijeli svijet stoji pod utjecajem rata u Ukrajini, a suvremeni i napredni čovjek bezbrižno spava. Briga njega za misu, briga ga za molitvu; a šta će bidan, umorio se od bančenja i tulumarenja, dok je ček’o Novu godinu.
Čitam na papiru iza stakla, u susjednoj ulici Lange Reihe, piše raspored rada kafićâ – i to raspored za dan koji će doći nakon najduže noći: prva kava se poslužuje u 15.00 sati (tri-po-podne), i to bi bila ona kava što razbuđuje.
Našim Brajkovskim rječnikom rečeno: kava-dočekuša!
I onda, gledam, nabešalo toga na listi – jedno ispod drugoga, nema čega nema: kava ovakva, kava onakva, pa cijeđeni sok od naranče, pa veganska ponuda ovoga-onoga, pa doručak u pet-po-podne; a sve staklo uzduž i poprijeko oblijepljeno onim zastavama u duginim bojama.
Bilo mi kasnije žao što nisam izvadio mobitel, pa to uslikao; sad bi’ lakše mog’o napraviti popis svega onoga što je pisalo. – Ovako, moram po sjećanju, kako sam prolazio očima dolje do kraja, da vidim – hoće li doći štogod konkretno, nešto za pod zub; kakvi dobri ćevapi, burek, sarma, livača, prisnac, baba vrilica…
Čitam dalje, i gledam… – i vidim da nema ništa; samo kava ‘vako – kava ‘nako; k’o kod nas u Brajkovićima: kava-dočekuša, kava-razgovoruša, i na kraju ona treća kava-ispraćuša.
I dok tako u glavi sve to pre-sabirem, mislim si: vidi ti, ono bi kavendisalo od tri-po-podne pa do ponoći; a kamo god da bacim pogled, posvuda se i ovdje itekako prepoznaju posljedice rata u Ukrajini; a Ukrajina od HH i nije baš nešto daleko! – i što je to za današnje naoružanje uopće daleko?!
Nisu to lukovi i strijele, koje smo mi pravili u Tornjaku, dolje kod Brajkovskog potoka; pa onda bi išli na Za-Križ i rastezali ih, takmičeći se – čija će strijela najdalje dobacit’!
Sve naše strijele bile su manje-više ravne; pravili smo ih od tankog pruća, a onda ih još više stanjivali i diljali noževima koje smo našli u kutiji od Tatinog alata u podrumu; i takve tanke, mogle su dobacit’ prilično daleko.
Ali kad je Jado (starijeg brata Jadranka smo tako zvali) kad je on napravio strijelu od trske, kojom se prije žbuke okivao onaj gornji dio prostorije koji je gledao prema tavanu, i kad je na vrh te strijele stavio šiljak od lima – i sve to još omotao na pojedinim mjestima izolir-trakom u bojama, a čime je Tata omatao žice za struju – pa kad je nategao luk, a strijela poletjela najprije nebu pod oblake, i pala toliko daleko da smo je svi morali ić’ tražit’; prvo smo se onako polu-otvorenih usta bez riječi pogledali, a onda uz vrisku (k’o u filmovima o indijancima) trčali smo da je nađemo, da vidimo gdje je uopće pala na zemlju. I kad smo je konačno našli, našoj radosti nije bilo kraja.
– Za razliku od tih naših lukova i strijela, na koje smo kao djeca bili ponosni do neba, danas vidimo oko sebe – toliki je broj onih koji bježe od rata; bježe iz mnogih ratnih i kriznih područja ovoga našeg svijeta, nadajući se da će upravo ovdje na ulicama ovoga grada pronaći ono nešto bolje od života, nego li su imali tamo – gdje su dosad živjeli.
Ali, kad se samo sjetim, pa i mi mnogi smo do jučer-prekjučer živjeli u takvoj istoj ili sličnoj situaciji. Ni naš čovjek, ispod onog-tamo-našeg-neba nije došao ovdje zato što voli kišu, što voli ovaj … (neću reć’ ni kako ga ja zovem – ovaj grad), što voli sjever Njemačke.
Kad razgovaram s našim ljudima, a iz svih njihovih riječi k’o da odjekuje sjeta za onim tamo, odakle je došao – i što voli do neba; ali je baš sve to to zbog 158 razloga morao ostaviti.
S nama će u ovoj noći biti Jonathan Cain, klavijaturist iz američke hard rock grupe „Journey“. Godine 2017., Jonathan je objavio izvrstan Božićni album nazvan „Unsung Noel“.
A Ti, sve što trebaš učiniti – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
