Ovo Govori Gospodin:
„Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo.
Otoci žude za naukom njegovim. Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.“
(Iz 42, 1-4.6-7)
Svidjela mi se rečenica, koju je sada pokojni papa Benedikt XVI. jednom negdje izgovorio, kad je o nadi vječnog života rekao ovako: „Raj bi mogao izgledati onako, kako je izgledalo moje djetinjstvo, moja mladost. Nadam se i vjerujem da ću se opet vratiti kući, kada dođem s drugog kraja svijeta.“
U vrijeme moga djetinjstva, moje mladosti, onda kad je rock bio još mlad, tamo krajem 60.-tih, 70.-tih, 80.-tih godina prošlog stoljeća – ako su onda neki anonimusi, neka skroz nepoznata rock-grupa, ako je željela napravit’ karijeru – što im je bilo za činit’? – Na što su morali posebno obratit’ pažnju?!
Put je manje-više bio isti za svakoga, i težak do bola.
Kao prvo, morali su bit’ spremni na sve; mjesecima, pa čak i godinama svirat’ po nekakvim sumnjivim i zadimljenim mjestima za sitne, il’ nikakve novce.
Mogli su kušat’ napravit’ i nekakav demo, naravno o vlastitom trošku, e da bi ih neki „levati“ koji su sjedili zavaljeni u dubokim foteljama ondašnjih diskografskih kućâ s debelim cigarom u ustima iz koje je sukljao dim; takvi likovi su ih onda trebali čut’, ocijenit’ ih i procijenit’ – i najčešće „izlevatit’“, da bi se onda tek vidjelo, koliko je ta rock grupa zapravo dobra, ili je niš’ koristi!
Kao drugo bi na red došlo pitanje – vizualne prirode, tj. imidž grupe. – Jer, ako su željeli da se o njima počne pričat’, ti momci su morali vrlo brzo na glazbeno tržište izbacit’ nešto posve novo, nešto što još nitko nije na takav način učinio, a što će klincima odmah zapet’ za oko – i to ne samo glazbeno, nego i vizualno!
Sjećam se godine ’84./’85., kad je i kako je zagrebački metal band „Legija“ radio na svom imidžu! – Sva četvorica su završili najprije u ženskom frizerskom salonu: i Enio, i Siniša, i Davor (i bubnjar – ne sjećam se koji je više bio, jer su bubnjare vrlo često mijenjali), odakle su izišli s izgledom k’o da su pali s Marsa.
Vođa benda, vokal i gitarist Enio, bio čista kopija Vince Neil-a, vokala američkog metal benda „Mötley Crüe“. – Kosa duga do ramena, totalno izblajhana; stajali smo nas dvojica na glavnom Trgu u Zagrebu i čekali tramvaj; okrenuo sam se i vidio jednu djevojku koja je gledala u pravcu njegove frizure – i samo je učinila onu grimasu ustima – bljak, i sve mi je bilo jasno.
Kada bi momci iz rock benda svladali tu stepenicu, uslijedilo je onda traganje za sposobnim managerom, koji će odmah na prvu procijenit’ – kolike su njihove stvarne mogućnosti, njihov krajnji domet, i ima li tu kruha za njega?!
Taj manager bi se onda dao u traganje za diskografskom kućom, koja će bit’ spreman preuzet’ troškove oko snimanja prvog albuma, tih glazbenih mačaka koji kao obećavaju.
U novinama bi se, ovdje-ondje, počeli pojavljivat’ prvi članci, intervjui s tim budućim rock zvijezdama, koji nude nešto posebno, nešto posve novo.
I onda, ako bi sve prošlo, kad bi se potpisao ugovor, tj. kad bi se točno znalo – koliko još nosača zvuka taj band treba snimit’ za tu diskografsku kuću – i kad se točno znalo, koliko će svatko dobit’ za svoj odrađeni posao, tek tada bi uslijedio ulazak u studio, tad bi se započelo snimanje pjesama za prvi studijski nosač zvuka.
Slijedila je onda reklama u nekim udarnim emisijama na TV-u, intervjui na radio postajama; ulice bi uskoro bile oblijepljene plakatima s kojih su vrištali bombastični naslovi u stilu: „Rock-grupa godine“, „najbolje prodavani album“, „uskoro na turneji…“ – i slično.
I kada bi se sve ovo dogodilo, pomislili biste – sad je kraj, jer nema dalje… – Zapravo ne; nikakav kraj nije bio u pitanju, jer prava trka tek tad počinje.
Slijedi snimanje novog albuma, u koji bi se onda uložilo još više novaca, bila bi učinjena još jača reklama, još bolje organizirana turneja – i sve to iz jednog jedinog razloga: rock grupa treba postat’ poznatija, i još više slušana.
Put do zvijezda, kao ni danas, ni tada nije bio nimalo lagan. – Tako se to naime radilo u svijetu rock glazbe, onda kad je rock bio još mlad; krajem 60.-tih, 70.-tih, 80.-tih godina prošlog stoljeća.
Usporedimo li s druge strane Isusa – Slugu Patnika, kojeg nam navješćuje prorok Izaija, vidjet ćemo da se Njegov put uistinu razlikuje od svega ovoga što sam rekao.
„Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti“ [Iz 42, 2-3]
Učitelj Isus uistinu nije iz grupe galamdžija, ni onih koji prave buku. – Njegove riječi zapravo su Njegov program. U svom djelovanju i naviještanju Radosne vijesti, Isus ne propovijeda sebe, nego među nas donosi Božju pravednost, koja nije jednaka našoj ljudskoj.
Isus to čini drukčije, jer radi po nalogu Božjem i Božjem duhu, i jer i sâm Bog to čini drukčije nego li mi ljudi. – A Božja pravednost ne misli ništa drugo, nego spasenje svakog čovjeka.
S kršćanskim rock bendom „Whitecross“, čiji ćemo najnoviji materijal s njihovog EP-a preslušavat' u ovoj noći, s tim kršćanskim bendom družim se više od nekoliko desetljeća, zapravo još od moje mladosti, od mojih studentskih dana u Njemačkoj – i njihovih početaka djelovanja. Prošle godine, 2022., kršćanski rock bend „Whitecross“ pustili su opet glas od sebe i na glazbeno tržište izbacili pred-produkcijski EP pod nazivom „Fear No Evil“, na kojemu se po prvi put čuje glas novog pjevača benda - Davea Robertsa.
A Ti, sve što trebaš učiniti – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
