Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.
Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, Anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“
Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:
Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi Anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.
(Mt 1, 18-24 )
Bio sam mali, čuv’o sam krave dolje kraj puta u Ora’u, na našoj čairi koja se vidi od naše kuće; kad dođoše dvojica ‘Usinih sinova – Alija i onaj drugi (kako se zvao, mislim da je bio Osman). Davno je bilo, pa sam im imena već skroz zaboravio.
Cesta za Zenicu tek je bila prošla, i bageri su i od naših njiva otkidali dijelove – kuda je cesta bila prokopana, tako da se više nije vidjelo najjasnije, gdje su stajali kameni-menjici i dokle je točno bila čija njiva.
Tako je bilo i s tim okrajkom, gdje sam tad napasao krave, pazeći da ne odu u tuđe; kad se pojaviše njih dvojica odnekud i počeše galamit’ na mene: goni krave odavde, ovo je naše; ovo je ‘Usino, a ne Franino! – vik’o je Alija koji je bio grlatiji.
Iako sam bio dijete, kazao sam im mirno i bez straha: ovo ovde je naš dio njive… – na što njih dvojica počeše još jače galamit, derat se, unoseći mi se u lice – da će me opalit’ nogom otraga, i da ću odletit’ sve do Pavlove kuće… – gubi se odavde!
Ja šutke potjeram Brizulju i Cvitulju tamo dalje, u naš dio njive, iako sam bio siguran da je ovo ovdje bilo naše.
Kad vozimo se ljetos, stariji brat Jadranko i ja – baš tim dijelom, i tek tad vidim da je Jadranko baš tu – na tom okrajku njive, bio napravio ulaz s ceste.
I ja se tad sjetim i ispričam mu, kako je to bilo onda, kad sam čuv’o kravem tu na tom dijelu njive… – i kako su me ‘Usini sinovi otjerali, unoseći mi se u lice.
Jadranko tad rekne, da je bio doveo geometra, i da je čovjek sve izmjerio – i vidjelo se da je taj kut njive naš.
Prošle su otad godine, desetljeća; nema više ađije ‘Use, nema ni njegovih sinova… – proš’o je čitav život. Rat koji smo ostavili iza sebe, zauvijek je razdvojio naše živote i naše putove; ako i nije negdje drugdje, ali u onom tamo dijelu Bosne sigurno jest – i to zauvijek; stvoren je dubok jaz među kršćanima i muslimanima, među Brajkovljanima i Han-Biljanima.
– I ne samo da je razdvojio, nego je i potvrdio one riječi iz pjesme „Nikad ne reci nikad“, u kojoj „Glasnici nade“ pjevaju: „samo smo putnici što putuju, sivilom svijeta u beskraj…“
… ili ono drugo, što je jedan pametan čovjek rekao, da svi smo mi stranci na ovome svijetu. – Pođi na sjever, na jug, na zapad il’ istok, posvuda gdje staneš naći će se netko tko će te tjerat’ govoreći: to je moje, gubi se odavde!
I nakon što prođeš sve zemlje, vratit ćeš se – shvativši da nema komadića zemlje na kojem bi tvoja žena mogla rodit’, na kojem bi se mogao zaustavit’ i obrađivat’ zemlju, i gdje bi tvoja djeca jednom mogla pokopat’ tvoje kosti.
Promisliš li dublje o ovim riječima: gubi se odavde, to je moje! – razumjet ćeš, da se te riječi ne tiču samo čovjeka, nego i Boga.
– Naime, u ono vrijeme, kad su Marija i Josip bili došli u Betlehem, sva su vrata i za njih bila zatvorena. Nitko nije želio primit’ to dvoje stranaca, posebno kad su vidjeli da je žena bila trudna.
Tako se Bogu u onoj noći dogodilo ono, što se svakodnevno događa nama ljudima – i to posvuda po svijetu.
Zaboravili su bili’, k’o što to i mi zaboravljamo danas, da sve dok čovjek ne pristane da njegovo srce bude onaj komadić zemlje na kojem Bog neće bit’ stranac, i dok velikodušnost ne nadvlada u čovjekovom srcu potrebu za svojatanjem… – dok se to ne dogodi, čovjek zapravo ni ne živi.
Možda smo zaboravili, ili nismo nikad ni znali; ali dobro je da Te u ovom mailu (i u noćašnjoj emisiji kršćanskog rocka) podsjetim na to, da život počinje ondje, gdje je čovjek čovjeku dobro-došao, i da počinje onda, kad je Bog čovjeku dobro-došao!
U zadnjoj smo pred-Božićnoj emisiji kršćanskog rocka, 361. po redu. Band, čije ćemo Božićne pjesme u ovoj noći slušati, posebno je poznat u američkim country vodama; odzivaju se na ime: „Diamond Rio“. Njihov album naslovljen „The Star Still Shines“ / Zvijezda još uvijek sja, u potpunosti je Božićni album, i preslušavat ćemo ga u nadolazećoj noći od zadnje Adventskog ponedjeljka.
A Ti, sve što trebaš učiniti – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
