U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“
Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.
Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.
Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.“
[Mt 3, 1-12 ]
Čini mi se k’o da je jučer bilo, a živim evo već punih šest i nešto godina iza ovih istih zelenih vrata, u zgradi Nadbiskupije, u kojoj je smještena naša Misija ovdje u Hamburgu, u ulici Schmilinskystr. na broju 14, u dijelu grada koji se zove St. Georg – a sve je nedaleko od glavnog kolodvora.
Da mi je i Tebe jednom uzet’ za ruku, pa da jednom zajedno prođemo – ali ne onim glavnim ulicama, tamo gdje je blještavilo i sjaj, i gdje se kroz ulazna vrata ulazi u birane restorane – portugalske, talijanske il’ španjolske kuhinje; u kafiće i slastičarne, gdje su na prozorima iza stakla obješene razno-razne zastave i predmeti – sve obojeno duginim bojama. – Sad odjednom svi k’o da su prijatelji tog starozavjetnog Noe i njegove arke, svima su puna usta priče o potopu; čak i maske na licima u obliku duginih bojâ, pa onda kape, maramice, zastave na tornjevima crkava; ma kažem Ti, jednostavno sve – nećeš vjerovat’, čak i poklopci za nivea kremu…
Da mi Te jednom uzet za ruku, poveo bih Te – ne onim prednjim dijelovima ulicâ koje gledaju s lica i koje izgledaju divno-krasno; nego da prođeš tamo iza, s one druge strane, pa da vidiš i one dijelove, gdje se roba utovaruje i piće dovozi, i gdje na praznoj ambalaži sjede umorni i pogrbljeni kuhari i perači posuđa, koji su izišli na pet minuta da zapale po jednu; još je pregača na njima, još im je krpa za posušivanje prebačena preko ramena.
Na tim mjestima, u dijelovima tih ulica koje su daleko od blještavila i sjaja, i gdje nikad ne zalaze kamere, ni fotoreporteri, tu bi tek vidio – čega sve razvikana i bogata Njemačka ima, i s čime se sve možeš susrest’ ovdje, u ovom lučkom i bogatom gradu, ispod sjevernih zvijezda.
– Nema kakvu boju kože nisam vidio, i ljude najrazličitije obučene: od Nijemaca kojih je sve manje, do Indijaca, Pakistanaca, Turaka, Arapa, Kineza, Koreanaca… – zatim raznih europskih naroda…
Ne smatram sebe, da sam i najmanje nekakav mrzitelj ljudi, jednostavno nisam tako odgojen, a i moja kršćanska vjera me uči da svatko ima pravo živjet’ i vjerovat’ ono što hoće, sve dok to ne zadire u slobodu drugoga.
Ipak, neke stvari – kad ih vidim – jednostavno ne mogu svarit’, a to je – kad pokraj mene prođe muško u visokim ženskim potpeticama, i umjesto hlača – kad nosi mini suknju, a ispod koje se bjelasaju izbrijane muške noge, a na gornjem dijelu samo grudnjak il’ kakva kratka majica, ispod koje viri nabildano i tetovirano tijelo; usne namazane upadljivo crveno, s velikim sunčanim naočalama.
Ovakvo nešto jednostavno ne mogu vidjet’; zato spustim glavu i brzo se maknem da sam što dalje.
Idem radije do onog prolaza, u kojem je policija ostavila čak pisani trag na zidu, gdje piše – da se tu nikakve stvari ne smiju ostavljat’, i da to mjesto nije nikakvo „odlagalište“, gdje jednostavno možeš ostavit’ ne-potrebne stvari koje ti više ne koriste, a koje bi možda netko trebao i mogao ih uzeti.
Nema, što se tu sve ne nađe, nema čega nema; od pročitanih knjiga, do dječjih korištenih kolica, čak i četka za cipele, iznošena odjeća, stare cipele, dotrajali dječji bicikl… – jednostavno svega ima, i svaki dan se to mjesto proširuje – i bude više i više ostavljenih stvari.
Preko dana, kad prolazim, bacim pogled samo da vidim, ima li koga da prebire po tim krpama. I uistinu, velik ih je broj, jer za takve stvari se vrlo brzo pročuje po gradu, da tu ima za zagrabiti; nije ništa novo, ali imaš za probrati, đabe, badava…
I onda vidiš ljude, kako samo prolaze i snimaju situaciju; k’o fol, njih to ionako ni najmanje ne zanima; fuj na sve to, njima to uopće ne treba; bljak, grozno, vidi što sve ljudi ostavljaju…
A onda, kad se spusti noć, iziđem opet – da vidim, da ih pobrojim – kol’ko ih je, koji – ne da uzimaju, nego se trgaju k’o hijene oko lešine. Stave kapuljaču na glavu, od vremena korone ostale su maske koje se navuku preko cijelog lica, nikog se ne može prepoznat’ – i da vidiš, kako se rovi, kopa, razbacuje… i za čas svega nestane.
Preko dana kad sam prolazio, sluš’o sam: fuj, stara krama, krpetine, vrećetine, bljak, groooznooo… – a kad dođe noć, sve se pokupi i sve se za čas raznese – u ovom njemačkom gradu bogatih, u Hamburgu.
Ne želim sebe ovdje izuzet, sebe opravdat’, jer i ja sam isti k’o i oni; ponašam se nekad čak gore od njih, samo ne tu na tom kramom, nego tamo – par-sto-metara-dalje, ispred onih drugih vrata, kamo sam Te jednom mislio povest’.
– Tamo, naime, jedan od stanara svako malo ostavi pred vratima jednu il’ dvije kutije CD-a, pune do vrha, koje on vjerojatno više neće il’ ne želi slušat’.
Vidi se da su omoti i kutije korišteni, neki čak i pokidani; ali su zato nosači zvuka vrlo dobro očuvani – i tko voli nek’ izvoli.
I znaš već, zapravo slutiš, što uradim ja, kad vidim da su kutije stavljene ispred vrata, jedna ili dvije? – Ako mi se nikamo ne žuri, uzmem onu jednu veeeliku vreću, i samo prebacim sve CD-e u tu vreću i nosim u svoju sobu, gdje onda probirem i preslušavam – po redu…
Naravno da sve ono smeće od techna, rave-a, grungea, i onih nekakvih južno Njemačkih i Austrijskih jodlanja… – to jednostavno ne mogu ni pogledat’, nego samo odložim na stranu i opet brže-bolje vratim to u kutiju odakle sam bio i uzeo…
Ali se nađe i vrlo lijepih i slušljivih albuma od starog i dobrog country-ja, do bluesa; pa onda stari albumi hard rocka, koje je vrlo teško pronać’.
I onda se radujem k’o malo dijete, što sam sve to uspio pokupit’ i donijet’ u sobu.
Sad nedavno, kad sam po ‘ko zna koji put prebirao po svim tim donesenim CD-ima, pogled mi zapne na američkom kantautoru, bogatog glazbenog izričaja i potrošenog glasa – Tom Waitsu.
Odem na Internet, da pročitam nekol’ko rečenica o tom američkom kantautoru – Tom Waitsu, koji inače na svojim koncertima puni velike dvorane, a ja ne znam ni pola njegove pjesme.
Glazbeni kritičari se slažu, da pjesme i način pjevanja ovog čovjeka – sve zvuči ljudski i toplo. Ali, tek kad se započne s dubljom analizom njegovih tekstova, dolazi se do one prave spoznaje, kol’ko kršćanskog i Isusovog ima taj čovjek u svojim pjesmama.
Jedan hrvatski glazbeni kritičar, upitan – ima li kakve veze Tom Waits s kršćanskom porukom? – odgovorio je: „Tom Waits i kršćanstvo? – Nikad čuo! Njegove su priče uglavnom luzeri, tj. gubitnici – i prostitutke.“
Kao kršćanin-vjernik, kao onaj koji kuša Riječ Božju razumjet’ malo dublje od onoga površnog, pitam se: a čega su drugog Evanđelja puna, ako li ne baš tih i takvih likova?! – gubitnika, luzera, prostitutki, carinika, grješnika… – Upravo su to likovi koje je Isus došao pozvat’; to su oni koji su – po svom obraćenju – pretekli mnoge od nas licemjera u Kraljevstvu Božjem.
Ima jedan svijet, taman je i hladan, često duboko ogrezao u javnom grijehu; svijet je to u kojem smo i mi mnogi duboko ogrezli, a u kojeg smo skloni uprijet’ prstom i osudit’ ga, ili s gađenjem okrenut’ glavu od njega; fuj, bljak, grozno…
No, bojim se da smo u čistoći svoga vjerskog naukâ i naših misli, nekad smo dalje od Boga, nego li su to ljudi s ruba, s margine, ljudi koji se bore s nekim svojim porokom – i koji zbog te svoje mane propadaju, il’ bivaju gurnuti na rub, naočigled nas sviju.
Ono što tim ljudima treba jest, da se nađe netko tko će i u njihovoj duši prepoznat’ onaj tračak, ono malo svjetlo koje je Bog tamo utisnuo, ostavio ga kao svoj Stvoriteljski trag.
Kad razmišljam o tim i takvim ljudima, sjetim se riječi kardinala Carla Martinia, koji je rekao: „Ljepota koja može spasiti ovaj svijet jest ljubav koja je sposobna dijeliti patnju bližnjega.“
Zato, i ovaj američki pjevač – Tom Waits – dok pjeva o luzerima i prostitutkama, možda on na nekakav svoj način s njima dijeli njihovu patnju!
Nisam se baš previše bavio tekstovima ovog glazbenika, ali u jednoj svojoj rečenici Tom Waits me je oborio s nogu, tamo gdje kaže otprilike ovako:
„Isus će biti ovdje, i to uskoro; bio sam tako vjeran, i tako dobar – osim pića; ali On je to ionako već znao…“
– I nastavlja dalje: „ostavit ću ovo mjesto boljim, nego što sam ga našao, Isus će biti tu, i to uskoro…“.
Kad sam ovo zadnje pročit’o, rekao sam sebi, da nema dalje!
– Pa sam još jednom to ponovio, zapis’o te riječi na papirić i stavio ga iznad svog radnog stola – u visini očiju: „ostavit ću ovo mjesto boljim, nego što sam ga našao, Isus će biti tu, i to uskoro…“.
– Ostavit’ otok Korčulu i moj dominikanski samostan svetog Nikole nakon pet godina;
– ostavit naš dominikanski samostan i župu Kraljice svete krunice u Zagrebu, nakon što sam u njima proživio 17 godina i još tri godine u studentatu;
– ostavit ova zelena ulazna vrata i zgradu Misije u Hamburgu, u kojoj živim evo već više od 6 godina – a prije toga još tri godine…
– i kamo god da idem, trudit’ se i ostavit’ cijeli ovaj svijet boljim nego što sam ga zatekao, nego što je bio prije mene – to je ono oko čega se kao svećenik-dominikanac, kao glasnik Isusa Krista trebam itekako zauzimat’ – i na čemu, uz Božju pomoć, trebam radit’.
Jer ovaj dan što prolazi, i ova noćašnja noć što je preda mnom – ovo je prvi dan i prva noć ostatka moga života!
Ne znam, kol’ko mi je noći Gospodin još dao da se u njima odmorim, ne znam kol’ko mi je još dana dao da u njima radim na dobro sviju, da se u tim danima smijem, da slušam dobru kršćansku glazbu – i da svojim smijehom, svojom radošću i glazbom koju slušam – oduševljavam i druge koji se javljaju na fejs, na mail – koji slušaju emisiju kršćanskog rocka, a kojom ih pater anto zainteresira da ostanu budni skoro do ponoći.
Sve ovo što sam rekao za sebe, jednako vrijedi i za Tebe, koji ćeš noća bit uz dobar radio za dobre ljude – i uz 359. emisiju kršćanskog rocka.
I Ti, i ja – svi smo pozvani, da ovaj svijet u kojem živimo, ostavimo boljim, nego što je bio prije nas. To je ono oko čega se trebamo itekako trudit’ i na čemu trebamo radit’
Riječi Tom Waits-a nek’ nam u tome budu poticaj: „ostavit ću ovo mjesto boljim, nego što sam ga našao, Isus će biti tu, i to uskoro…“
… kao i riječi kršćanskog glazbenika koji se odziva na ime Davor Kučko, a čiji ćemo album prvijenac „Vjeru čuvajte“ preslušavat’ u ovoj noćašnjoj emisiji kršćanskog rocka.
U jednoj svojoj pjesmi, kaže Davor ovako:
Posao za Krista raditi treba
Stari i mladi zajedno, skupa,
Večer i jutro – svejedno je to
Dano nam je Božje Kraljevstvo!
Imaj strpljenja i poslušaj noćas Davorove pjesme. U sredini emisije čut ćeš i nekol'ko riječi o njegovom životu – i o Davorovom obraćenju na vjeru. Ne-bitno, možda sam ja prvi koji dajem mjesta preslušavanju ovog Davorovog albuma, prepunog kršćanskih poruka. No, vjerujem da će se naći još onih glazbenih urednika i voditelja emisija, koji će pozvat' Davora da im on ispriča o svom albumu prvijencu „Vjeru čuvajte“.
A Ti, sve što trebaš učiniti – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
