U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“
Upitaše ga: „Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?“ A on reče: „Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.“
Tada im kaza: „Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.
No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.
Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.
Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“
[Lk 21, 5-19 ]
Obojica su sad pokojni; jedan – moj školski kolega iz Visočkih danâ, Slavko Šokčević koji mi je ovo pričao; drugi – fra Nikica Miličević, nekol’ko godina stariji, a koje je ove riječi izrekao.
Onaj isti fra Nikica je to, koji je zajedno s fra Leonom ubijen u Fojničkom samostanu, na kućnom pragu, na ulazu u samostan, i to ubijen ni-za-što.
Kako je ubojica rekao: da je pucao zato, što mu je vidio hrvatski grb na privjesku za ključeve…
Pokoj im vječni, obojici – i Slavku i fra Nikici; a ta priča s njima dvojicom ide ovako: obojica su bili tada na franjevačkoj bogosloviji na Nedžarićima u Sarajevu; fra Nikica već na završetku teološkog studija i pred ređenjem za đakona, a fra Slavko tek prva godina, da bi se nedugo nakon toga vratio kući, jer tata nije mog’o sâm prehranit’ obitelj.
Prič’o mi ovo Slavko sâm, kad smo se vidjeli zadnji put prije njegove smrti: stoji on pred vratima prostorije u kojoj profesor ispituje, a oni čekaju da dođu na red. Kad, odmah s nekol’ko metara udaljenosti viče fra Nikica glasno: mali, ‘vamo; šta imaš sada? – šta polažeš?!
– Ontologiju, kaže Slavko, na što Nikica odmah nastavi: kaži profesoru, da je sve prolazno osim Ne-prolaznoga, i pro’ ćeš sigurno!
Kol’ko je uistinu sve prolazno, govori i to da njih dvojice više nema među živima; Slavko je umro od raka, a fra Nikica ubijen od strane vojnika Armije BiH, u samostanu u Fojnici.
Razmišljam o vremenu koje nas dijeli, otkako njih dvojice više nema; poput pepela koji jedino ostane nakon što sve izgori, poput pepela u koji su pretvorena i tijela četvorice Lübeških mučenikâ – kad su spaljeni nakon smaknuća.
Silnici ovog svijeta su mislili da će tako uništit’ i svako sjećanje na njih; al’ ostalo je njihovo djelo, njihov život nam je ostao kao jasan znak, k’o svjetlo na raskrižjima naših života.
Prošlog četvrtka imali smo lijep zajednički dan, cijeli dan – u Lübecku, svećenici Nadbiskupije Hamburg zajedno sa svojim Nadbiskupom, Mons. Stehanom Heßeom.
To naše zajedničko okupljanje bilo je s povodom, sjećanja i proslave 79. godišnjice smrti četvorice Lübeških mučenika, a koje je Gestapo smaknuo baš na taj dan – 10. studenog 1943. godine.
– Teško je bilo slušat’, u propovijedi Nadbiskupa Heßea, posebno onaj dio kad je govorio o izvršenju kazne: točno u 18.00 sati, kada smo i mi počeli sa slavljem svete mise, 79 godina prije počelo je njihovo smaknuće ispod giljotine – u hamburškom zatvoru. Zapravo, točnije – u 18.03, 18.06, 18.09 i 18.12; trojica katoličkih svećenika i jedan protestantski pastor.
I dok smo slavili euharistiju u Lübeškoj katoličkoj crkvi, i dok je Nadbiskup Heße izgovarao riječi o ovoj četvorici svetih mučenika, dođe mi misao: čovječe, kol’ko god misliš da si silan i nepobjediv – pepeo si i pepelu ćeš se vratit’.
Ili, kako to Knjiga Otkrivenja, u 3. poglavlju, 14 retku i dalje kaže:
Anđelu Crkve u Laodiceji napiši: „Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć!
Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.
Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.
Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš.
Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“
„Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.“
„Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama!“
Kršćanski momci iz metal banda Stryper tako su se dobro nadovezali na ove Biblijske riječi – i na sve ono što silnici ovog svijeta čine; takvu gorku životnu stvarnost opjevali su u pjesmi: Ashes to Ashes, u kojoj riječi idu ovako:
You think that you’re invincible
You think that you’re immune
Smarter than the answers in the word
You close your heart and close your mind
Your spirit is in need
The blindness from your pride is loud and heard
But there’s a day of reckoning
It’s coming after you
Nothing is forgotten by the creed
Running, hiding, slipping, sliding
Days becoming years
How many will it take for you to see
Ashes to ashes
Dust to dust
Time always passes
And steel turns to rust
You’re well read of things ahead
But you don’t really care
There was a time when you believed it too
That God is great and God is good
He rules the earth and air
Like ice, the message breaks and crashes through
There are hearts that harden
And never will believe
That there’s a place that covers every need
So far away but closer
Than it could ever be
When we ask the prison sets us free
Ashes to ashes
Dust to dust
Time always passes
And steel turns to rust
Ashes to ashes
Dust to dust
Time always passes
And steel turns to rust
Ashes to ashes
Dust to dust
Time always passes
And steel turns to rust
Ove riječi, one nisu nikakva prijetnja nikomu, jer prijetnji je ionako previše posvuda oko nas; i baš prijetnje – one su ono što ovom svijetu najmanje treba!
Puno više, ova noćašnja emisija kršćanskog rocka nek’ bude poticaj Tebi (i meni), da žrtva one četvorice Lübeških mučenika u borbi protiv Nacizma ne ostane zaboravljena!
Govori Ti u ovoj noći glasnik Isusa Krista; još je u meni snage za izreć' ove riječi. Tko ima uho, nek' posluša, da sve je prolazno osim Ne-prolaznoga!
Dobri Bog Te blagoslovio! pozdravlja p. anto
