U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
„Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’
A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’
Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“
[Lk 18, 9-14]
To, da je Gospodin s nama, kad se nađemo na mjestu molitve, te istine mi kršćani trebamo bit’ još više svjesni, jer baš to vrlo često zaboravljamo.
Važno je, dakle, sjetit’ se, govorit’ o tome, pričat’ i drugima – o našim vjerničkim iskustvima s tog svetog prostora, i što se događa na slavlju svete mise: da je Isus zajedno s nama.
Jer baš po tom Isusovom zajedništvu, po Njegovoj nazočnosti sve se mijenja. Po Isusu – i s Isusom cijeli naš život se mijenja, postaje drukčiji.
Nijedna druga fešta, nijedna proslava, nikakvo drugo sjećanje na bilo što – ništa nema to što ima sveta misa – i što misa jest! I nigdje se ne može u tolikoj mjeri osjetit’ onaj dublji smisao zajedništva, k’o što u svetoj misi!
Kako pročitah na fejs profilu, kod jednog pravoslavnog vjernika-kršćanina – Dobrivoja Kovačevića, da ništa ne košta a nigdje se veći darovi na svijetu ne mogu primit’, k’o u Liturgiji, u Svetoj Misi.
Tako sam si rasporedio svoje životne i svećeničke aktivnosti da gledam, da petkom i subotom što manje izlazim iz kuće; jer u podnevnim i po-podnevnim satima uvijek su nekakve demonstracije ovdje oko kolodvora u Hamburgu; uvijek neka strka, hampa, nešto se „za“ il’ „protiv“ nekoga se buni; uvijek nekakva galama, strka, drž’ ne daj, daj ‘vamo…
I mislim si: pa ne treba mi to u životu, i ne volim više ni da se sretnem s takvima. Zato obično mirujem kod kuće. Uvjerio sam se više puta: tol’ko pompe, deračine, tol’ko parade, zapomaganja… – a iznutra suhoća i onaj osjećaj praznine, jeftilena, jada…
Jednostavno da se čovjek upita:
- gdje sam to ja? – Nigdje!
- Za-što i kome sam došao?! – Nikome!
- Kamo idem?! – Nikamo!
A kod nas vjernikâ-katolikâ, mi kad uđemo u crkvu – imamo onaj posve drukčiji osjećaj; imamo mir i sigurnost da je Bog tu, na tom mjestu On prebiva…
I ne mora to bit’ crkva sv. Petra u Rimu, ne mora to bit’ ni zagrebačka katedrala, nego ona naša župna, kakva je „Kraljica sv. krunice“ u Zagrebu, ona naša brajkovska „Svetih Petra i Pavla“, ili ove ovdje u Hamburgu – St. Olaf, St. Marien-Dom, naša Misijska kapelica, gdje svake nedjelje i svakog dana u tjednu slavimo svetu misu.
I to, da je baš mene Bog poslao ovdje, da smo baš mi kršćani-vjernici jučer i danas bili tamo zajedno – k’o braća i sestre u vjeri, i da svatko od nas dođe tamo s cijelim svojim životom, sa svime što jesmo…
Kad se samo sjetim svog života, svoje svakodnevice; gdje god da dođem, na koje god drugo mjesto da iziđem, da se pojavim, posvuda moram bit’ netko drugi, moram nešto glumit’, pretvarat’ se da imam novaca; moram pokazat’ s kakvom sam se pilom dovez’o; svi moraju vidjet’ koji topuz od sata imam na ruci, koje marke odjeće s mene riču; moram stalno izigravat’ nekakvog pametnog’, načitanog’… – e da bi bio zapažen.
– A u crkvi, kad sam zajedno s Isusom, tu je sve skroz drukčije i posve suprotno! – Nitko te tu ne pita: kol’ko imaš? – nego, kol’ko zapravo nemaš?!
Svima koji dolaze na to mjesto Isus govori: donesi mi ono što nemaš! Stavi na moj oltar sve svoje brige, svoje strahove; stavi svoju suhoću, svoju glad! – Stavi sve ono u što se život tek treba natočit’.
Ti koji si došao ovamo, na susret sa mnom, ti si moja učenica. Za mene si baš takva kraljevskog roda. Stvorio sam te za život, ne za smrt. Za tebe takvoga ja sam prolio svoju krv; za tebe takvu dao sam svoj život na križu!
– To govori Isus svaki put, odmah na početku svete mise: ono što nemaš, što ti nedostaje – to stavi pred mene!
– I tada se to osjeti, koja je snaga, koji je to istinski susret; kad ne moram više lagat’, ne moram se pretvarat’; nego bit’ onakav kakav uistinu jesam, i kakvim me je dobri Bog stvorio, a Isus mi pomaže, oslobađa me za mene samoga – i za druge ljude, oslobađa me za svoje Kraljevstvo Pravednosti, Ljubavi i Mira.
To želim da se i Tebi dogodi po noćašnjoj 353. emisiji kršćanskog rocka, u kojoj će nas budnim držati Riječ Gospodnja - i žestoki ritam kršćanskog metal projekta „EffaTha & The Projekt KaTholiban“, koji vodi kršćanski rocker Marin Katava iz Rijeke.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
