U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
„U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’“
Nato reče Gospodin: „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“
[Lk 18, 1-8]
I danas, kad mi već godine polako idu svome kraju, samo ponekad – kad se u ovom dvo-milijunskom gradu kasno noću vraćam sâm u svoje ulice, dok prolazim kraj nekih haustorâ iz kojih se čuje glasno stenjanje; strah zapravo sram me i pogledat’ jer bi’ mog’o vidjet’ njih dvojicu, il’ više njih kako se ljube i tko zna što još čine! – Zato ubrzam korak da što prije prođem.
Zapazio sam, doduše samo ponekad, da se okrećem; i ne htijući, ali bacim pogled preko ramena, kad osjetim k’o nekakav težak teret na vratu i k’o da me netko prati i progoni, ne bude mi tad nimalo svejedno.
I onda se sjetim, zapravo pitam sebe, bez da čekam odnekud odgovor: što je trebalo našim starijima, pa su nam se k’o djeci znali prijetit’ – ako ne budemo slušali, da će nas prodat’ Ciganima; ili bi – da nas zadrže u kući – plašili onim nekakvim groznim pričama o čudovištima koja vrebaju iz mraka.
„Škomrak“ je bilo jedno od tih groznih čudovištâ, crnje od mraka i od najcrnje noći, i stanovalo je dolje negdje u Tornjaku, gdje smo se kao djeca odlazili igrat’.
Ni danas mi nije jasno, zašto sve to?! – Jesu li nas na taj način htjeli imat’ u kući prije mraka?
Razmišljam: ako jesu, pa postoji 158 drugih načina, kako to učinit’, a ne utjerujući nama djeci strah.
Sjećam se da smo se k’o djeca posebno plašili starog Ahmeta, koji je uvijek pravio one nekakve grozne grimase s licem, pokazujući nam vilicu s par preostalih crnih zubâ. – I dok bi napas’o krave dolje oko ceste ispod naših kućâ, taj starac k’o da je uživ’o gledajuć’ nas djecu, kako šmugamo od njega. – Mama nam je čak branila izić’ iz kuće, kad bi on prolazio.
– Danas, kad više nema starog Ahmeta i kad se više ne plašim ni Škomraka, ni Cigića, i kad godine polako idu svome kraju – svjedok sam tolikih drugih strahova, a koji su se naselili u naše ljudske živote.
Kao svećenik, posebno u ispovijedima slušam o svemu i svačemu – pa i o strahovima kojih kao da je sve više…
A kako i ne bi bilo, kad je oko nas sve više muževa koji se plaše svojih suprugâ; točno je da ima i obrnuto; pa onda, ima učenikâ koji se boje svojih profesorâ, ali je sve više profesorâ koji imaju strah od svojih učenikâ.
Tol’ki su i među nama koji imaju straha, priznat’ vlastite pogrješke; plaše se kritičkih prosudbi, koje bi drugi – ne daj Bože – mogli imat’ o njima, i onda se plaše gubitka vlastitog priznanja. A mnogi su koji strahuju od sebe samih, od svoje nestalnosti, od svojih slabosti i iskušenja koja ih odasvud salijeću. Mnogi su koji strahuju da ne izgube nešto od već uhodanih navikâ i plaše se bilo kakvih promjena, plaše se svega onoga što bi se – ne daj Bože – moglo nepredviđeno dogodit’.
Mnogi imaju straha od raznih bolesti, od napuštenosti i starosti, a najveći je broj onih koji strahuju od smrti. – I jer svakodnevno, često na vrlo bolan način, spoznajemo naše vlastite granice, mi ljudi strahujemo od istine da možda nismo dorasli odgovorit’ svakom zahtjevu koji život pred nas postavi.
Zbog svega ovoga nije loše ponekad bit’ svjestan strahova koji prebivaju u nama.
Paul Tournier napis’o je čak nekol’ko knjiga o običnim životnim stvarima. – U jednoj od njih piše on o svom prijatelju koji je, polazeći na praznike, sa sobom uz’o praznu bilježnicu; u nju je zapisiv’o sve ono čega se on u svojoj svakodnevici plaši.
Na kraju praznikâ bilježnica je bila tol’ko puna, da mu je dolje u kutu ostalo mjesta za nadodat’: ovo mi je vrijeme bilo plodno za razmišljanje i ovo su mi bili ugodni praznici u kojima sam se uistinu odmorio.
Ovih dana posebno je u Njemačkoj aktualan „ezan“, tj. pjevanje s minareta koje se događa konkretno s džamije u Kölnu. – No nije „ezan“ ono što mene plaši, nit’ sam ikad im’o problema s time, što se netko moli Bogu – i kako se moli.
Puno više je mojih strahova vezano uz ovaj „Sinodalni put“ i sve što se konkretno događa tu ispred mojih očiju – u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj, a gdje se i od mene očekuje da ja budem dio većine, da kimam glavom i da ne talasam.
A kako ću ne talasat, kako ostat’ miran, kad vidim da su na fejs profilu Vatikanske sinode postavljene fotografije koje prikazuju svećenicu na istaknutom mjestu, zajedno s mladićem u košulji duginih bojâ. – Odjednom „duga“ je svima u ustima ovdje u Njemačkoj; priča o Noinoj arki i o dugi koja se pojavljuje: pune su crkve i škole tih nekakvih duginih boja, i sâm sam čak nekol’ko puta mor’o slavit’ svetu misu u crkvi St. Bonifatius, ispod ogromne zastave s duginim bojama, a koja je bila razapeta duž cijele crkve.
Kao odjednom je učiteljici ili vjeroučiteljici došlo to da ona sad ide prodavat’ pamet u crkvenom prostoru – i to baš s tom starozavjetnom pričom o dugi.
Jednako i na profilu „Vatikanske sinode“ postavljene su fotografije koje prikazuju svećenicu na istaknutom mjestu, zajedno s mladićem u košulji duginih bojâ. – I to se onda širi po svim društvenim mrežama.
I još kao ulje na vatru, ispod fotografije stoje napisane ove riječi: „Mi smo mladi ljudi budućnosti. A budućnost sada pokreće ovu cvjetajuću misiju koja je veća od bilo koga od nas. – I mi želimo bit’ u savjetodavnim vijećima i donosit’ odluke.“
Eto to su moji strahovi, to je ono što meni ne da mirno spavat’.
Kao i mailovi koje dobivam kao član svećeničkog pastoralno vijeća i k tome još i član pastoralnog vijeća Nadbiskupije; u oba ova gremija uvuklo se sve i sva, pa se čak predlaže izbacivanje nauka crkvenih otaca – sv. Augustina, i njegovog nauka o moralnosti; i da bi se u Katoličkoj crkvi sve trebalo iznova usklađivat’ u kontekstu najnovijih dostignuća znanosti.
Naravno da kad dignem svoj glas, i zauzmem se oko tradicionalnog katoličkog stava, onda sam predmet i ismijavanja – i upiranja prstom.
A Isus kaže: „ne boj se stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. [Lk 12, 32]
Govoreći ove riječi, Isus istodobno i pokazuje put na kojem je moguće nadvladat’ strahove, kakvi god oni bili, ne dajući im prostora da se nastane u našem srcu.
– Zato Isus dalje kaže: „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!“
U ovoj noći od ponedjeljka, potpuno oslonjen na Riječ Božju, izgovorenu u jučerašnjem Evanđelju po Luki – 29. nedjelje kroz godinu, u goste sam pozvao stare lisce iz kršćanskog metal banda, koji smo jednom ili čak dva puta slušali u emisijama kršćanskog rocka, odzivaju na ime „Fear Not“ – u prijevodu: „Ne boj se“. Njihov novi album od prije koji mjesec - „Fields of Sorrow“ / Polja tuge - pravo je remek djelo i zavrijedili su da ga noćas preslušamo.
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
