U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:
„Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.
Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?
Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“
[Lk 16, 1-13 ]
Moj stariji brat Jadranko to tako jednostavno i lijepo napiše, kad netko premine, kad se preseli, kad ode s ovih naših ulicâ, onamo drugdje.
Tako je bilo i sad prije nekoliko dana, kad me je obavijestio da je umrla mama njegove supruge, a napis’o je ‘vako: Mirina mater je otišla svojim putom dalje. Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!
Ostavio sam mobitel, prekrižio se i izmolio jedan Očenaš, ZdravoMariju i Pokoj vječni…
I olovka mi se sama nađe u ruci, i zapisa ove riječi:
još jedno ljeto prođe, na ovom sve tužnijem svijetu; smrt i ovih danâ uzima, kako već smrt uzima: k’o djeca trešnje, birajući najprije one najbolje.
Bože, kako život prođe?!
Evo, dan još nije ni počeo, a već je šest popodne.
Tek što je u ponedjeljak počeo radni tjedan, a evo već je petak; i godišnji prođe, već sam ga zaboravio; i još mjesec dana prođe, i godina već skoro pa ide svome kraju…
I tako prođe njih još 59, skoro punih godina moga života.
Sve više postajem svjestan da sam ost’o i bez roditelja – i bez prijatelja, i da nema više nazad.
I što mi drugo preostaje, nego da maksimalno iskoristim preostalo vrijeme, i da najljepšim bojama kušam zamazat’ ono svagdanje sivilo.
Osmjehnut ću se životu, u svakoj njegovoj sitnici, jer sitnice života melem su za dušu.
I ono jako važno, trudit ću se najviše što mogu, uživat’ u vremenu, kol’ko mi je još ostalo.
Prvo što ću učinit, maknut ću iz svog rječnika – i svog života onu tako često korištenu riječ: poslije, ili netko kaže: kasnije.
Učinit ću to poslije, ili kasnije,
reći ću to poslije,
razmislit ću o tome poslije,
Mi sve ostavljamo za poslije, mislimo valjda da što dolazi poslije – da je to naše i da pripada nama.
Al’ ne shvaćamo, il’ možda ne želimo shvatit’ da je:
poslije cola mlaka,
poslije se prioriteti mijenjaju,
poslije se i godina završava,
poslije nam i zdravlje bude lošije,
poslije nam djeca odrastu,
poslije naši roditelji ostare,
poslije se obećanja zaboravljaju,
poslije i našem životu dođe kraj,
i na kraju – to poslije, il’ kasnije – oboje vrlo često bude prekasno.
Tako da je jako važno, ne ostavljat’ ništa za poslije, jer iščekujući poslije može nam se dogodit’ da izgubimo one najbolje trenutke, da izgubimo prijatelje, il’ osobu koju smo voljeli.
I onda se to više ne može vratit’, bez obzira – kol’ko nam je žao.
Zato danas je dan i noćas je noć za najbolje iskustvo, za poslat poruku il’ nazvat’ najbolje prijatelje, za reć’ svojima u obitelji – koliko ih volim.
Sad je taj trenutak, jer nitko od nas više nije u godinama kad si možemo dozvolit’ da odlažemo ono što treba učiniti odmah.
Evo nas, opet smo zajedno uz dobar radio za dobre ljude, HKR, i emisiju kršćanskog rocka – „Oni rokaju za Gospodina“. Još jedno ljeto je iza nas, koje sam iskoristio da napišem novih i novih stranicâ na temu „sotonizma u rock glazbi“ - i da prikupim novih i novih albumâ žestokog kršćanskog rocka i white metala; toliko toga se nakupilo, da bih trebao još sedam života – pa da Ti sve to dam da preslušaš, ili da pustim da se odsvira u emisijama kršćanskog života. Zato ću probirati i izabirati, onako kako to vremenu liturgijske godine bude odgovaralo; no jedno Ti mogu obećati: i nadalje će emisija kršćanskog rocka bit' ono nešto najžešće što se čuje - ne samo na HKR-u, nego općenito na radio valovima diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i cijele Europe. Ako si slab sa srcem, onda pjesme koje sam pripremio za nadolazeću noć, za 348. emisiju kršćanskog rocka nisu preporučljive za Tebe. Poslušaj ih, ali smanji na skoro najtiše. Ako si jak, i možeš to podnijeti, onda odvrni svoje zvučnike do kraja; pjesme u nadolazećoj noći tjerat' će demone iz Tvoje blizine!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
