Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: „Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.“
[Dj 2, 1-11 ]
Iduću srijedu 8. lipnja, bit će 29 godina od kako je moje selo i cijela župa Brajkovići pala u muslimanske ruke. – Veliko je zlo tad počinjeno po mnogim našim ‘rvatskim-katoličkim selima za koje do danas nitko nije odgovarao.
Prošle godine, kad sam propovijed’o na mladoj misi u Podkraju kod Turbeta, reče mi kasnije sâm mladomisnik, kako se nisu usudili meni doć’ i reć’, ali da su mi zamjerili neki naši vjernici, čak i neki svećenici – da šta sam ja tu doš’o samo bunit’ i zavađat’ narod…
– Ja zavađam narod, što i ovdje po Hamburgu susrećem osobe iz Buhinih kućâ, iz Križančeva sela, koji su u vrijeme rata bili djeca; ali i danas protrnu kad na ulici vide one bradate i garave, jer se sjete kako su takvi klali po njihovim kućama.
Priča mi jedna sad odrasla žena: suprug pred kućom stao i dogovara pos’o s nekim čovjekom, čuje ona glasove – i kad su otvorili vrata – i da će uć’ u kuću, kad je ona vidjela glavu te osobe, slika joj se vratila na one ratne i krvave Božićne dane, koje je kao dijete proživjela. – Jedino čega se još sjeća, jest da je pala na hodniku i oduzela se…
– Suprug je odmah znao, o čemu je riječ; brzo je izveo tog čovjeka van…
Drugi možda ne smiju, il’ neće, ili im je već svega priko glave; ja o tomu ne mogu šutjet’ – i neću dok sam živ. Ne dam da se zaboravi tek tako ta naša krvava stvarnost koju smo mi rvatski-katolički narod u Lašvanskoj dolini proživjeli. – Jer svaki zaborav čovjekove patnje, zaborav je Boga i Njegove patnje za nas, u muci Velikoga Petka.
Srećo Bobaš s Podova, Tonijev Tata, bio je moj školski kolega; Srećo je ubijen zajedno s tridesetoricom drugih na Bikošima, od tih takvih garavih i bradatih, i od domaćih. – Tek prije koju godinu kosti su mu nađene, pa je pokopan na našem groblju na Pra’uljama.
– To je ono s čime ja liježem i ustajem, evo već punih 29 godina;
Ova emisija je obljetnička i podsjećat će na moje Brajkoviće i na cijelu Lašvansku dolinu. U ovoj emisiji kršćanskog rocka neće bit' ni navijanja, ni foliranja; neće bit' ni politikanstva, ni revanšizama, ili bilo kojeg drugog nedostojnog osjećaja. – Ali da znaš, neće bit' ni umotavanja u celofan sa šljokicama, ni ukrašavanja s roza mašnicama. Sve što će tada bit' rečeno, nisu nikakve prijetnje, nego samo poziv na sjećanje i na molitvu. – Jer, nisu prijetnje ono što čovjeku nedostaje u ovom današnjem svijetu!
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
