U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije nego li se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.“
[Iv 14, 23-29 ]
Prošlog četvrtka, 19. svibnja, navršilo se 40 godina otkad je u podne zazvonilo zvono na zadnjem satu, označavajući završetak našeg školovanja u „Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji“ u Visokom.
Od tada, pa kroz ova protekla četiri desetljeća, kad god i gdje god da smo se našli, dovoljno je bilo samo reći: „Visoko“, sjemenište, „Franjevačka klasična gimnazija“… i odmah bi krenulo 158 pričâ.
Još jednom bi se istinitim pokazalo ono, Osmakčićevo pjesnički kratko, ali po meni jedno od najljepših opisa Visočke gimnazije, gdje pjesnik kaže:
Visoko vam je kao moja Mama
Moja Mama vama dobro znana
Bosa istrči, izljubi, izgrli:
Oprosti, sine, nisam počešljana
Visoko vam je kao moj Tata
Stisne ruku i to čvrsto
Pogledom (skoro mrsko) upita:
Jesi l’ čovjek, sine
Rvat i katolik post’o
Svima brat
Jesi l’ bosanski franjevac ost’o?
[Zdenko Osmakčić]
U „Biltenu“ Udruge Visočkih đaka zapisao je Anto Jeličić:
kad smo stigli pred zgradu sjemeništa i prekoračivši prag s ulice ušli u dvorište, u oči mi je upao natpis: Vladimira Nazora 4. – To je bila nova adresa, zapravo prva adresa u mome životu.
U isto vrijeme podigao sam oči prema ulazu u zgradu pred čijim vratima su zastali đaci koji su došli istim vlakom kao i mi. Na vratima je stajao fratar u habitu i smješkao se. Bio je visok, valovite počešljane crne kose. Gledao je kroz naočale i čini mi se promatrao svakog pojedinog đaka.
Kad smo svi stali pred vrata on nas je pozdravio, svakome pružio ruku i sa smiješkom nas pozvao u zgradu.
Znali su utemeljitelji prosjačkih redova, i Franjo – i Dominik, da su uvijek potrebna dvojica – pa da se ukrsti put, da se životi dodirnu, sretnu, da ostave traga – po dobru, i po onom nečemu tipično franjevačkom i dominikanskom. Zato i jesu osnivali zajednice, redovničke, prosjačke: franjevce, dominikance.
I ta vatra njihovog sjaja plamti evo već više od 800 godina u propovijedima i u prepoznatljivosti njihovog redovničkog načina življenja, čime oni ne prestaju učvršćivati temelje – ali i svako malo obnavljati lice Crkve.
Taj isti plamen, ovih je dana u Traunreutu, u prostorijama Hrvatske katoličke misije, raspirivalo njih četrdeset i još nekoliko. – Žao mi je što nisam mog’o bit’ tamo; ali sam svako malo bio izvješten slikom, audio i video zapisom, tako da mogu reć’ da sam i ja dijelom bio tamo.
Dogovorio sam bio s Ginom i sa Zdenkom, da njih dvojica izvijeste ne samo mene, nego i sve slušatelje emisije kršćanskog rocka – o ovom velikom događaju, o „Skupštini Udruge đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko“.
Noćas u 344. emisiji kršćanskog rocka bit će riječi o svemu ovomu što se prošlog vikenda (jučer i prekjučer) događalo u Traunreutu u Njemačkoj. Pričat ću i o tome, treba li ići na koncerte rock i metal bendova, kakvi su „Iron Maidn“ i „Kiss“?!
- Naravno, nikome se to ne može propisat', ali mogu kazat' nekakvo svoje viđenje svega toga. Zaviri malo i na moju web stranicu; „Bruckom“ koji bdiju nad tim mojih ruku djelom, postavili su još jedan novi detalj: https://pateranto.com/kategorija/kroz-medije/
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
