Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus:
„Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“
[Iv 13, 31-33a.34-35 ]
Nisam od onih koji zalaze po kafićima i restoranima, nit’ volim gubit’ vrijeme podupirući šank po kakvim zadimljenim rupama ovdje po St. Georgu i po Reeperbahnu.
Al’ bilo je jedno mjesto gdje sam volio sjest’ – a zvalo se „zum Wild-Dieb“; ne znam, je li još tamo stoji, u starom dijelu Düsseldorfa, zvanom „Altstad“.
Kad kreneš ulicom u kojoj je naš dominikanski samostan St. Andreas, sa svake strane te ulice je restoran do restorana, pizzeria do pizzerie, kafić do kafića.
– Andreasstrasse prepuna je stolova i stolicâ koji jednostavno mame putnike-namjernike da sjednu, da se odmore, da nešto pojedu, popiju.
Izvana gledano „Gaststätte zum Wild-Dieb“ nije ni po čemu ne-običniji od ostalih takvih mjestâ – osim meni-karte (koju možeš vidjeti ovdje u mailu) i konobarâ koji znaju katkad i zaplesat’ s gostima na glazbu koja trešti iz starog ofucanog radija.
„Jamčimo vam jadnu kuhinju, ne-rashlađena i mlaka pića, k tome i šlampavu uslugu – ali su zato cijene prvoklasne!“ – piše s druge strane cjenika.
Margitta Nagler vlasnica je tog prostora, koji je – usprkos svega rečenoga – bio uvijek prepun gostiju, i to onih koji vole ne-formalnost.
Jednom sam je prilikom slušao, dok je išla od stola do stola i razgovarala sa svojim gostima: „Mi volimo kad se gosti kod nas osjećaju lijepo!“ – bile su riječi te stare dame.
– Zato sam volio otić’ tamo, jer tamo mi je bilo lijepo, osjeć’o sam se lijepo.
I naš Učitelj Isus, i On itekako voli kad se mi koji smo Njegovi svake nedjelje nađemo zajedno na mjestu molitve, i kad se tamo osjećamo lijepo zato što smo zajedno.
Tada nam i jasnije postaju Njegove riječi, koje čitamo u Evanđelju po Ivanu: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge!“
Razmišljajući o ovim riječima našega Učitelja, sve više sam siguran da će nas naš Gospodin, u ponovnom susretu pitat’ svakoga i svaku samo jedno pitanje:
– vjeruješ li da sam te ljubio?!
– Vjeruješ li da sam tebe želio?!
– Vjeruješ li da sam na tebe čekao?!
– Vjeruješ li ti to?!
Zato je važno, uvijek bit’ svjestan ove temeljne istine naše kršćanske vjere, istine koja kaže da nas je Bog kao svoja stvorenja ljubio od postanka svijeta, i da nam se kao Bog ljubavi objavio u svome Sinu Isusu Kristu.
U takvog Boga mi vjerujemo, u Boga koji sada – dok ja ovo govorim, On dolazi i do Tvoga kreveta, dolazi do dječjeg krevetića Tvoga djeteta nad kojim si i prošle noći bdio, jer Tvoj Anđeo ima temperaturu;
– On dolazi do Tvoje sjedalice na kojoj sada sjediš ispred svoga kompjutora;
– dolazi i do Tvoje kuhinje u kojoj si sada s viklerima u kosi i s mikserom u ruci;
– dolazi do Tvog dnevnog boravka u kojem sada sjediš i s daljinskim u ruci odlučuješ se: hoćeš li slušat’ emisiju kršćanskog rocka, ili ćeš pojačat’ TV;
– dolazi i Tebi, koji si sada za upravljačem svoga auta negdje na cesti…
I baš Tebi, i svakome/svakoj od nas, naš Stvoritelj govori sada:
Marko, Ivane, Mare, Štefe… – imam ti nešto za reć’:
– znam tvoju životnu priču, znam svaki komad tvoje odjeće u ormaru; znane su mi i sve knjige koje imaš na polici, i svi lijekovi koje držiš na svom noćnom ormariću;
– znam i tvoje molitve, ali znam i svaki trenutak tvoga grijeha, tvoje sramote, tvog ne-poštenja;
– znam sve ono što bi moglo zatamnjet’ tvoju prošlost;
– znam za tvoju plitkoću i mlakost u vjeri, tvoj nikakav molitveni život, tvoju životnu ne-discipliniranost…
– sve to poznam još od vječnosti.
Svejedno, moja Riječ – tebi, sada upućena jest ova:
– možeš li vjerovat’, da te baš takvog volim?! – Baš takvu, kakva si sada?!
Ne onakvog kakav bi treb’o bit’, jer tko je to od ljudi onakav kakav bi treb’o bit’?!
Volim te, govori Isus meni, Tebi… i svakome / svakoj od nas; govorit će nam to svima u noćašnjoj emisiji kršćanskog rocka.
I baš zato Ti i ja želim reći hvala, što ćeš i noćas odvojit’ svoje vrijeme za emisiju kršćanskog rocka; i što svake nedjelje odvojiš svoje dragocjeno vrijeme – i dođeš na mjesto molitve da se u zajednici vjernikâ susretneš s Gospodinom.
Ne događa se baš često, ali zna bit' ponekad, da zbog nekih kompromisâ, zbog
ukusâ nekih meni dragih ljudi popustim, pa u emisiji kršćanskog rocka pustim
i ono s čime se ja ne slažem i što nije moj svijet ni moj glazbeni ukus, čak
ni najmanje.
Za noćašnju emisiju, već Ti sad u ovom mailu najave kažem, da noćas nema
isprike, nit' će je bit'! - Noćas će bubanj udarat' svom silinom, a gitare
će vrištat' i režat' k'o gladni vukovi u planini. Baš na ovu temu napisali su mi dvoje dragih slušatelja iz Splita jednu pre-dobru
rečenicu, oboje su s prezimenom Palčok. Pišu ovako: p. anto, kad si ono u emisiji najavio odmah na početku emisije da se
pripremimo i vežemo, nas dvoje smo za svaki slučaj legli da ne ispadnemo na pola
svirke, u pol emisije. Zato i Ti, osim što se trebaš vezat', učini još i ovo: klikni na ovaj link ispod.
Ako ti se dadne, baci pogled na moju web stranicu; „Bruckom“ koji održavaju moju
stranicu postavili su još jedan novi detalj: https://pateranto.com/kategorija/kroz-medije/
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
