U ono vrijeme: Reče Isus:
„Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.“
[Iv 10, 27-30]
Pročitao sam negdje, da se duhovni poziv rađa iz susretâ s tuđim idealima. – A onda, tijekom vremena, svatko se u tom pozivu prepoznaje il’ se ne prepoznaje, sebe i svoje ideale, koji nas onda nose kroz cijeli redovnički i svećenički život.
U svome darivanju Gospodin je itekako velikodušan. K’o što je dvanaestoricu učenikâ, koje je bio okupio oko sebe, pozivao svakoga na poseban način – tako i danas, svakog mladića i djevojku Isus zove na samo njima osobit i prepoznatljiv način.
Braća i sestre, koji su stupili u dominikanski Red, i na putu su življenja svoga redovničkog poziva, tu su zato jer su osjetili glad, osjetili su onaj nekakav poticaj u svome srcu.
– Ili su ih dotakle neke riječi iz Evanđelja, dirnule ih i željeli su pošto-poto podijelit’ ih s drugima.
– Ili su možda susreli nekog dominikanca/dominikanku, nekog redovnika/redovnicu, nekog svećenika – na ulici, ili su ih vidjeli na TV-u, čuli ono o čemu govore, prepoznali makar na tren ono kako žive, i to nešto ih je toliko obuzelo da ih više nije puštalo, pa su im se počeli divit’, potajno ih oponašat’.
– Ili su možda željeli pobjeći od svijeta, od nestalnosti i boli održavanja međuljudskih odnosa.
– Ili su se možda pitali o smislu života, i željeli su onda taj smisao, to traženje otkrit’ u redovničkoj zajednici, kojoj sad pripadaju.
Jedna mlada sestra dominikanka pričala je nešto, što je doživjela na putovanju po Italiji, dok je zajedno s ostalim sestrama išla „putovima sv. Dominika“.
Bilo je negdje u Bologni, il’ u Veneciji – nebitno; koračalo je njih nekoliko sestara u njihovim bijelim habitima, bile su taman u blizini neke od crkava koju su željele posjetit’.
I sâma rođena u Njemačkoj, praktički njemački joj je materinji jezik – bolje ga govori nego hrvatski, njezino uho odmah je prepoznalo glas sa strane koji je pitao: Mama, was ist das?! – Mama, što je ono tamo?
– Okrenula je glavu i vidjela začuđen, skoro ogavan pogled klipana, čiji je prst bio uperen u njihovom pravcu, valjda zato što su bile obučene drukčije od ostalih, ili što su se ponašale drukčije; nisu na sebe svraćale pozornost ni galamom, ni dernjačenjem, nego samo svojim bijelim habitima.
Odmah nakon što sam čula pitanje: „Was ist das?“, priča dalje ta mlada časna, glavom mi prođe: a sigurno ne zove mamu i ne pita „Was ist das?“, kad mu je cijela „Mönckebergstraße“ u Hamburgu zavijena i zamotana da se samo oči vide; to mu je sve kao jasno, a ova naša odjeća i naše ponašanje na ulici – to mu kao nije jasno.
Na ovo što mi je ta sestra dominikanka tada rekla, same od sebe su mi se nastavile plesti misli u glavi:
– to „Was ist das?“, u što on upire prstom – da je to stvorilo kulturu Zapada, da je stvorilo školstvo, medicinu, bolnice, staračke domove… – zapravo, sve ono što danas kulturni Zapad uopće ima, krenulo je od tog „Was ist das?“
– A kad taj klipan slini ispred kompjutora, igrajuć’ sve one grube igrice s koljačima i mačevima, u kojima teče krv do koljena, tada ne pita: „Was ist das?“
– A kad vidi redovnicu na ulici, koja nikomu ne smeta, niti remeti ičiji mir dok prolazi, onda začuđeno gleda i pita: „Mama, was ist das?“; i to izgovara s takvim tonom da zvuči ogavno, da ogavnije ne može bit’, upirući prstom k’o u kakvog kukca, ogromnog i iznakaženog na zemlji, k’o u Kafkinom romanu „Pretvaranje“, kad sluškinja govori: … ono tamo stvorenje, ona grozota…
Mali je valjda sve to zaboravio, ili nikad nije ni znao, jer ga o tomu nije imao tko poučit’; ni roditelji o tom pojma nemaju. – I kako će onda prenijet’ na svoju djecu ono što ni sami nemaju? – Čovjek od sebe može dat’ samo ono što ima.
I onda mama-Njemica počne govorit’, osjetiš odmah da je to bez imalo uvjerenja i skroz nesigurno. Mislila je valjda: briga me, ionako pričam na njemačkom, tko će me ovdje u Italiji razumjet? – Te časne sigurno pojma nemaju, glupe su k’o što i izgledaju, a sina ionako nije briga, što god da kažem? – zaboravit će odmah!
Zato počne prilično glasno, ali skroz floskulativno: znaš, sine, to su ti časne, one su ti žene koje saaaamo mole. Po cijeli dan saaaamo mole, i niiiišta drugo ne rade…
… I kad više nisam mogla izdržat’ to njezino nakaradno govorenje, priča ta mlada časna iz Hamburga, priđem joj na korak bliže i reknem, na njemačkom, da me dobro čuje: pa ne molimo baš cijeli dan, radimo još i što-šta drugo!
Žena se trzne, i problijedi k’o vosak. Nit’ je očekivala, a nit’ je mogla vjerovat’ da će joj netko nešto odgovorit’.
K’o da je briga suvremenog svijeta, posebno ovdje na Zapadu, i k’o da zna taj svijet, što je poziv u dominikanski Red – i u redovnički poziv uopće? – da je to, kako piše naš bivši učitelj Reda – o. Timothy Radcliffe, priča o čežnji, priča o gladi u kojoj ostajemo jer smo zarobljeni ljubavlju, ostajemo jer kao i Marija Magdalena u vrtu, tražimo Gospodina.
– Koga tražite? / Što tražiš?
Nitko drugi umjesto nas ne može odgovorit’ na ovo pitanje! Ali kao braća i sestre možemo bit’ zajedno, dok se suočavamo sa svim time, i možemo pomagat’ jedni drugima da dođemo do iskrenog odgovora. – To možemo.
Nakon pitanja, Isus Mariji Magdaleni kaže samo jednu riječ, njezino ime: „Marija“.
To ne zaboravimo, da i svakoga/svaku od nas Bog uvijek zove po imenu. – „Samuele“ – Bog ga je zazvao triput tijekom noći.
Ono, dakle, tko smo mi, onaj naš najdublji identitet, to otkrivamo u odgovoru na poziv našeg imena.
Tako i moje dominikansko zvanje, ono nije predmet nekakvog nalaženja posla, niti čak nekakve korisne službe u Crkvi, u društvu; nego je to moje „da“ Gospodinu koji me poziva da budem; moje „da“ braći i sestrama s kojima živim; moje „da“ misiji na koju sam poslan, ili ću tek biti poslan.
4. vazmena nedjelja – nedjelja Dobrog Pastira, ujedno je i dan molitve za svećenička i redovnička zvanjâ.
Svaka bi katolička župa i svaka samostanska zajednica, svi bi željeli imat’ dobre pastire, tj. pametne i pobožne svećenike i časne sestre, koji će stado vjernika voditi pravim putom.
Pri tom mnogi zaboravljaju, da ni svećenici – ni časne sestre ne padaju s neba. Oni dolaze iz vjerničkih srcâ, iz snage njihove vjere – i plod su vjerničke ljubavi prema Gospodinu.
Pred svakoga od nas koji se priznajemo da smo Isusovi učenici/učenice, naš Učitelj je pred nas stavio izričitu zapovijed: molite, da Bog pošalje radnike u žetvu svoju; molite za nove pastire koji će nastaviti – u zajedništvu s Njime – voditi Njegovo stado / Crkvu.
I ja ću 342. emisiju kršćanskog rocka slušati na otoku Korčuli. Ovim mailom i Tebe potičem, da se u nedjelju pomoliš za duhovna zvanja, posebno za tri
sestre-dominikanke-zavjetovanice. I pjesme u emisiji bit će ovoga puta malo blaže, baš prema mjeri naših sestara dominikanki,
kao i svih onih koji malo stišaju radio kad slijedi pjesma; u ponedjeljak to neće trebati
činiti; bit će sve puno blaže.
Kod naših sestara dominikanki,u njihovom samostanu Svetih Anđela Čuvara, u nedjelju u 11.00
sati predslavit ću svetu misu,kada će tri sestre položiti svoje zavjete u ruke Vrhovne
Glavarice, s. Jake: s. Anđelina - prve zavjete, i s. Marta i s. Irena - obnovu zavjeta na
godinu dana.
Kako bi poslušao ovu emisiju, sve što trebaš učinit', jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
