Dvojica su učenika putovala u selo, koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: „Što to putom pretresate među sobom?“ Oni se, snuždeni, zaustave, te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“
A on će: „Što to?“
Odgovore mu: „Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako ga glavari svećenički i vijećnici naši predadoše da bude osuđen na smrt te ga razapeše. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali povrh svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali, ne našavši njegova tijela, dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji kazaše da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.“A on će im: „O bezumni i srca spora, da vjerujete što su god proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“
Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
Uto se približe selu kamo iđahu, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: „Ostani s nama, jer zamalo će večer, i dan je na izmaku!“
I uniđe da ostane s njima.
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi te im davaše. Uto im se otvoriše oči, te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“
U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. I nađoše sakupljenu Jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: „Doista, uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!“
Nato oni pripovjede ono s puta, i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.[Lk 24 , 13-35]
U večernji sat, prije molitve krunice i svete mise, obučen u svoj dominikanski habit i s Časoslovom u ruci, kad se spustim iz svoje sobe i sjednem na onu drvenu sjedalicu u kutu naše Misijske sakristije, te trenutke ne bih mijenjao za sva blaga ovoga svijeta. Taj mir i tu usredotočenost na molitvu, dok kroz otvorena vrata prema kapelici slušam kako naše časne dominikanke, il’ neka od vjernica-non-stopericâ predmoli krunicu, a mi ostali – netko brže, netko sporije – uključujemo se u odgovaranje; nema toga na ovome svijetu, što bih mijenjao za tih pola sata molitve krunice, i za svetu misu koja nakon toga slijedi.
Svega me obuzme svetost tih trenutaka, tog vremena provedenog u molitvi, k’o što su me obuzele riječi iz „Hvalospjeva uskrsnoj svijeći“ (Exultet), koje sam pjevao u subotu na misi Vazmenog Bdjenja: „… ovo je noć o kojoj je pisano: i noć će sjati kao dan, i noć mi je svjetlo u radosti mojoj.“
Nakon svega onog svakodnevnog što sam imao za obavit, kad dan zaključim molitvom krunice i svetom misom, tek tada osjetim da sam ispunjen do kraja i da sam danas nešto učinio. – Inače, bez toga bi mi falilo ono bitno, centralno, k’o kad se slaže puzzle – a ja nikako ne uspijevam složit onaj središnji dio.
U svom djelu „Zašto biti kršćanin“, bivši Učitelj našeg dominikanskog Reda – o. Timothy Radcliffe, donosi primjer, kad su jedne nedjelje, godine 304., u Sjevernoj Africi, brojni kršćani bili uhićeni jer su se okupili na nedjeljno euharistijsko slavlje. – I kad je prokonzul pitao Emeritusa, vlasnika kuće, zašto je pustio te ljude u svoju kuću, odgovorio je da su ti ljudi njegova braća i sestre. Kad je prokonzul i dalje inzistirao na tomu, da im je trebao zabranit’ ulaz u kuću, Emeritus odgovori da on to nije mogao: „Quoniam sine dominico non possumus“.
– Papa u miru, Joseph Ratzinger, ove je riječi svojedobno preveo ovako: „Bez Dana Gospodnjeg mi ne možemo živjeti“. – A protumačio ih je ovako: „Za njih to nije bilo pitanje izbora između jednog ili drugog propisa, nego izbor između svega što daje smisao i postojanost životu – i života bez smisla“.
Tako bi slavljenje Dana Gospodnjega trebalo pojasniti, koju razliku vjera donosi u život kršćanina.
Nakon ovih riječi i iskustava, sjetim se tih nekakvih ne-bitnikâ Tomića, Dežulovića – i svih tih prištavih klinaca, kojima još „bale“ cure iz nosa, ali svejedno ne prestaju pljuvat’ protiv Crkve, rigajuć’ takve prostote da mi se povraća. – I sve to čine vrlo često kao anonimusi, zavaljeni ispred svojih kompjutorâ.
– Vidi popa, opet prodaje maglu, zato što uvijek ima ovaca koje može šišat’?! Koje li će sad mlade dečkiće pipat’?!
Čitam sve te bljuvotine, i čujem sebe kako šaporim: ti nebitnici, ako se već Boga ne boje, kako ih makar ljudi nije sram?!
A što je najporaznije, više od 90% tih likova su kršteni; sve dakle dojučerašnji vjeroučenici, prvopričesnici, krizmanici; mnogi od njih ministranti…
I onda sažalno slegnem ramenima i kažem sebi: eto, kome si ti predav’o vjeronauk, eto kome si prenosio nauk Crkve, tumačio riječ Isusa Krista…
I dok tako sažalijevam sebe, k’o da negdje duboko u sebi čujem glas: anto, tebi žao zbog ono malo tvoga truda, a ja sam zbog njih iskrvario sav, zbog njih sam otiš’o na križ, dao svoj život – za tebe i za njih, i nije mi žao!
Nemoj to ti s njima, ne obračunavaj se s nikim! Nego idi i propovijedaj, budi moj glasnik! Za to sam te poslao! – A sve ostalo, pusti meni!
Ako ćeš noćas ostat' sa mnom kroz cijelu emisiju kršćanskog rocka, 339 po redu
- onda se veži. Noćas ćemo uistinu rokat' za Gospodina; vrištat' ćemo kol'ko nas grlo nosi.
A sve iz samo jednog jedinog razloga: Isus je uskrsnuo!!! - Treba li nešto više?!
Kako bi poslušao ovu emisiju, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
