Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnikâ.
Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: „Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?“
To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: „Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!“
Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.[Iv 12, 1-11]
Gledam u „crnim kronikama“ i u dnevnim vijestima, kako uhićuju i sprovode kriminalce, siledžije, prevarante. Policija ih trpa u kola, vode ih u istražni zatvor.
Najčešća slika pri tom – dok ih sprovode, jest ta da svaki od njih lice skriva rukama, il’ novinama, fasciklom koju drži u ruci; ili pak cijelu glavu prekriva jaknom – a sve iz jednog jedinog razloga: da im se ne vidi lice!
S druge strane, naš Učitelj Isus, On bez straha pokazuje svoje lice. – I u onom teškom i toliko okrutnom trenutku, kada bi se svatko od nas do zemlje slomio – kad Ga Pilat izbičevana i krvava izvodi pred narod i govori one sudbonosne riječi, riječi koje su ostale za čitavu povijest: „Ecce Homo“ – „Evo Čovjeka!“
Zakoračili smo u Veliki tjedan, kada posebno promišljamo i zajedno s našim Spasiteljem proživljavamo Njegovu muku, Njegov križni put.
U ovoj noći od Velikog ponedjeljka, i Tebe posebno potičem da se zaustaviš makar na trenutak pokraj lika svete Veronike. – Zamoli tu ženu, nek’ Ti ona ispriča tajnu Božjega Lica, tajnu Božanskog pogleda koji je i u svoj svojoj muci otkrivao ljepotu Spasiteljeve Božanske duše.
Što je Veroniku toliko privuklo, da je unatoč guranju i prijetnjama vojnikâ i hramske straže uspjela dotaknut’ Isusovo lice?!
– Bez sumnje, to je Isusov pogled, pogled božanski odlučan – a istovremeno nježan. Vjerujem da taj pogled i danas počiva na svima nama, da traži naše poglede koji su tako često skriveni iza maski, sakriveni rukama, novinama i jaknama zbog našeg ljudskog srama i bijesa.
Oduvijek je bila velika čežnja vjernikâ, za posjedovanjem prave Isusove slike. Prema legendi, Isus je svoju sliku prvi put darov’o nekoj bolesnoj ženi, koju je bio ozdravio.
Iz naslova tog rupca – „vera icona“ / vjerna slika – nastalo je onda tijekom vremena i samo ime „Veronika“, ime te hrabre žene na križnom putu prema Golgoti.
– Postavlja se pitanje: gdje se danas vidi ta vera icona, to pravo Isusovo lice?!
Ovdje u njemačkim katoličkim crkvama, svake godine u blizini oltara postavi se tzv. „Hungertuch“, koji onda umjetnici – nekad i previše apstraktno – osmišljavaju, povezujući ga s trenutnom situacijom u svijetu.
Slika je to, na kojoj su često prikazane žuljave i ispucale ruke siromaha, radnika-težaka iz Trećeg svijeta, koje pripadaju tom Isusovom rupcu, a Isusovo lice opet pripada tim rukama kvrgavim i ispucalim od teškoga rada.
Tako je u jednoj jedinoj slici sažeta ključna Isusova riječ: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40).
Ili na drugoj slici naglašeno je: „Od križa i uskrsnuća daje Isus svoje lice svakom platnu istkanom iz ljubavi.“ – To je ljudsko lice nevidljivoga „Spasitelja našega Boga“, puno „dobrote i čovjekoljublja“ (Tit 3,4).
Veronika predstavlja sve one žene koje su „od početka išle za Isusom i služile mu“, koje su „stajale pod Isusovim križem“.
Povijest žene u Bibliji, zapravo je povijest velikih nadâ: da svaki čin dobra, jest ono što gradi mostove; da snaga domišljate ljubavi može nadvladat’ čak i mržnju; da samo ono što dolazi iz srca – to pomiruje, ozdravlja i oživljava.
„Veronika“, to je zapravo drugo ime za solidarnost sa svima onima koji su zahvalni i za najmanju pomoć.
„Veronika“ je iskustvo sreće, da se Bog uvijek pokazuje zahvalnim.
Isuse, Ti nas pozivaš i susrećeš nas u slavlju Euharistije. Govoriš nam u riječi Svetoga pisma. Ali si uvijek na strani siromaha, posebno prisutan u svima koji trpe. Zato i susret s Tobom – u Euharistiji i u Riječi – sve to ništa nam ne koristi, ako te previdimo u nevoljama naših bližnjih. Oni su ona prava pokaznica, ne od srebra ili zlata, nego od krvi i mesa.
Zato, hvala, Isuse, da Tvoju pravu sliku smijemo i danas gledat’.
Kroz ove dane koji su pred nama, dane Velikog tjedna, posebno Te molimo – zajedno s Veronikom, da imadnemo snage, podić’ svoj pogled otvoreno i bez srama, kako bismo potražili i susreli pogled našega Spasitelja, pogled koji našu pomoć traži.
Sliku koju ti donosim u ovoj emisiji, slika je koju sam na brzinu fotografirao
svojim mobitelom, u hodniku župne kuće jednog svećenika koji to više po službi
nije, iako znam da ostaje svećenik do smrti. Odavno nisam vidio ljepši prikaz Isusove nazočnosti u zajedništvu stola, u
blagovanju, u euharistiji. – A to je ono, što ćemo na poseban način slavit'
na Veliki četvrtak. Evo, pogledaj i Ti, pa vidi i promisli…
Kako bi poslušao ovu emisiju, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
