U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu.
No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj.
I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam.
Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
[Lk 9, 28b-36]
Prije 2-3-4 emisije, postavio sam pitanje, želeći da mi se jave oni slušatelji koji misle da su voljeni, da su slobodni i da su sretni. – Naravno, i nek’ mi kratko napišu, zašto je to tako u njihovom životu!
Lijepi broj pristiglih odgovorâ mailom primio sam još iste večeri. A onda, nekih tjedan dana nakon toga, stigao mi je jedan poseban odgovor 12-godišnjeg Karla, koji živi u Popovcu kraj Sesveta, zapravo u predgrađu Zagreba.
Čekao sam malo s ovim njegovim odgovorom, i evo noćas, poštovani slušatelji, rado ću vam pročitat’ – što mi je odgovorio Karlo Tomić na moje pitanje.
Piše Karlo:
Dragi pater anto,
meni je lagano odgovorit na Vaše pitanje: tko misli da je voljen, slobodan i sretan?
– Znam da sam voljen od roditelja, Boga, sestara i brata.
Znam da sam slobodan, jer je Bog dao meni isto k’o Adamu i Evi, da biram između dobra i zla.
Znam da sam sretan, jer imam roditelje, braću i sestre, sve što mi je potrebno.
Sretan sam jer sam voljen i slobodan, pa ne mogu biti tužan ako me netko voli, ili ako sam slobodan!
– Je l’ tako?! – pita Karlo, s upitnikom na kraju rečenice i dodaje: slušamo se opet u ponedjeljak.
Karlo.
Ah, Bože moj, prelijepo.
Hvala Karlu, hvala dragoj obitelji Tomić na ovim lijepim riječima i prelijepom odgoju i upravljanju „putom Svjetla“ Karla i sve njihove djece.
Mama i Tata, samo ustrajte na tom putu. Dobri Bog bio s vama.
A da nije sve „put Svjetla“, da u našim životima ima i drugih putova kojima se otisnemo u život, evo i drugog i drukčijeg primjera, od ovog Karlovog – i obitelji Tomić.
Kad se nađem u nekom mjestu, ili kad prolazim pokraj naše katoličke crkve – i vidim da su vrata otvorena, rado uđem unutra, da se makar kratko pomolim – i da vidim, kol’ko je lijepa ta naša katolička bogomolja iznutra.
Sasvim običnog dana u tjednu, uđem u jednu našu katoličku crkvu. Vidim, počela je sveta misa; zato tiho na prstima dođem do zadnje klupe i ostanem stajat’ jer svećenik upravo čita Evanđelje.
Lijepi ton glasa i riječi razliježe se crkvenim prostorom. I svećenik na kraju kaže: Riječ je Gospodnja, mi svi odgovorimo: Slava Tebi, Kriste.
Kaže svećenik, sjednite nakratko, samo ću par riječi…
I počne:
Jeste li bili na sprovodu ljubavi? Sprovod ljubavi dogodi se onda, kad u našem srcu umre ljubav. U tom trenutku i mi se pridružujemo toj tužnoj povorci – na sprovodu ljubavi.
Sprovod ljubavi dogodi se i onda, kad više nemamo ljubavi prema samom sebi, prema svojoj ženi, djeci, svojim roditeljima. – To je naša smrt, prije smrti.
Onoga trenutka, kad u mom srcu više nema ljubavi, ja sam živi mrtvac!
Suvremeni sprovodi ovog našeg modernog i naprednog vremena događaju se onda, kad roditelji ostavljaju svoju djecu. – Dadnu im život, ali im uskraćuju ljubav.
I svatko je od nas makar nekad bio na sprovodu ljubavi, onda kad je svakome od nas umrlo ono najljepše u nama – a to je ljubav.
Zato, upitajmo se, kazao je svećenik s oltara, upitajmo se danas: koga sam to ja živog pokopao?!
– Koga još danas moram nazvati i reći – oprosti?!
Možda sam time, a da ni ne znam, možda sam pokopao i sebe samoga.
Čovječe, ne zaboravi: Bog te grli, dotiče te svojom rukom.
S Njegovog-Božjeg lica obasjava te Božje svjetlo, moleći te da se mijenjaš, da zavoliš sebe i druge!
Dirnule su me ove svećenikove riječi, izgovorene tako blago i poticajno te sam još dugo razmišljao o njima, koračajući ulicom.
I onda dignem pogled malo naviše, kad me poput malja pogode strašne riječi, ispisane na zidu zgrade – nešto poput reklame:
… Mrziš svoj posao,
mrziš svoju ženu,
mrziš svoj auto…
– auto ćemo uzet’ mi!
Stajale su još i neke gadosti ispod, no nisam imao više snage za čitat’ ih. Samo sam spustio glavu i rekao u sebi: zar nakon ovakvog svjetla od riječi, koje mi je napisao mali Karlo; i nakon ovako poticajnih riječi svećenika s oltara, koje sam čuo malo prije u crkvi… – Bože, što mi je trebalo da moje oči vide ovakav smrad od reklame. Glupo, da gluplje ne može bit’. U što se naš ljudski život pretvorio?!
Nije li istina, da upravo reklame kakva je ova: mrziš, mrziš, mrzi, mrzi… – ovakve riječi i dovele su ovaj svijet u ovakvu slijepu ulicu u kakvoj smo sada: u ulicu koja se zove – rat!
Jer, što je drugo rat, nego mržnja; izljev mržnje prema drugome, i to u najvećem razmjeru.
Isuse moj, Ti koji si vječno Svjetlo, usred tolikih mržnjâ koje su posvuda oko nas, Ti nam posvijetli svojim Licem.
Noćas je na redu 334. emisija kršćanskog rocka. Nastavit' ćemo razmišljanja o kršćanskom rocku, ali i o miru i ratu. Zato sam emisiju i naslovio: „… ako mrziš - ako voliš!“ Poslušaj i ove cure iz dalek Gruzije, okupljene pod imenom „Trio Mandili“,
kako lijepo pjevaju i mole za mir.
A Ti, kako bi poslušao ovu emisiju, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
