U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.“ Odgovori Šimun: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“
Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!“
Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi.
Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“
Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
[Lk 5,1-11]
Ima tomu nekol’ko godina, kad je fra Jozo Zovko predslavio misu za ubijene Širokobriješke mučenike, u lijepoj franjevačkoj crkvi Bezgrješnog začeća BDM u zagrebačkoj Dubravi, kada smo nazočili i p. Hrvoje Lasić i ja – obojica iz našeg dominikanskog samostana.
Crkva puna do vrha, lica sjetna i tužna zbog događaja koji nas je sve okupio, a riječi fra Jozine odjekuju sakralnim prostorom, zasijecaju duboko k’o nožem – ne ranjavaju, nego liječe; nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, riječi koje je on još kao dijete govorio svojoj majci: mama, pobiše nam sve fratre!
Trnci su me prolazili onda, k’o i sada – dok ih ponavljam i ispisujem Tebi u mailu…
Sjećam se, bili smo „tironi“, 1. razred visočke gimnazije; na kraju školske godine 1979., išli smo na ekskurziju u Ercegovinu: obišli Mostar, Humac, svratili na Široki Brijeg. – Na Humcu smo ručali, i tad sam prvi put u životu popio čašu pravog vina. Mislio sam, po boji – to mora bit’ slično coca coli; a onda – bljak… – onaj gorak okus u ustima; od tada više nikad nisam popio ni kap alkohola, osim ono na oltaru u svetoj misi, kad usnama dodirnem kalež.
I nakon što smo razgledali prelijepu crkvu na Širokom, stari profesor latinskog jezika – fra Šimo Šimić, povede nas u stranu do mjesta u dvorištu koje vodi u zemlju – u sklonište, i onda tihim glasom počne: momci, o ovome se mora šutjet’: ovdje su partizani ’45 pobili dvanaestoricu fratara, i onda im tijela zapalili…
U meni košmar… – je l’ od vina, il’ od svega onoga što sam sluš’o iz fra Šiminih usta?! Al’ te njegove riječi su sjekle, da sam počeo osjećat’ i muku – i suze.
Sva ona lijepa slika „osloboditeljâ“, kakva nam je dotad bila predstavljana, kakvom su nam je u osnovnoj školi opisivali učitelji i nastavnici (svi odreda Srbi i Crnogorci), i kakvu smo je upijali u partizanskim filmovima, u stripovima Mirko i Slavko – tijekom godinâ ta se slika sve više počela prljat’, postajala je i ofucana, i dotrajala…
– Prvo prljanje te slike počelo je onda, kad bi nam Amiđa počeo pričat’ o grubosti i iživljavanju partizana na Križnom putu, i kad je on negdje u Podravini pobjeg’o iz četveroreda.
Koja grubost i kakav te Križni put snaš’o?! – I što bi se uopće moralo bižat od partizana, kad su oni bili naši osloboditelji od mrskog neprijatelja, i sve odreda časni ljudi?!
– Što to Amiđa priča? – Što to fra Šimo priča?! – pitao sam se.
Pa zar nije u onom filmu partizan strijeljan, samo zato što je bez pitanja bio uzeo šal iz neke kuće?!
I onda su mi se vraćale slike iz filmova: Kozara, Neretva, Sutjeska, Vrhovi Zelengore, Kad čuješ zvona…
I baš tada, dok sam sluš’o te fra Šimine riječi: pobili fratre, pa ih zapalili… – u meni, u mojoj glavi su se počele prljat’ neke dotad ne-dirnute svetinje; sve više su bile poprskane krvlju i onim nečim ružnim – k’o ovo prljavo i ružno što sve više isplivava o mojoj Katoličkoj crkvi, gdje se otkrivaju tol’ke nastranosti ljudi koji bi trebali bit’ uzori… – i koji su se takvima i predstavljali!
Tada sam počeo shvaćati, kako su one slike što su nekad visjele iznad ploče u razredu, il’ su se nalazile na prvim stranicama „Bukvara“ i „Čitanki“, te slike uopće nisu zaslužile to mjesto, jer se uz njih veže tol’ko toga krvavoga, ne-časnoga, ne-ljudskoga, sotonskoga…
… Pobili fratre, pa ih zapalili, njih dvanaestoricu, na Širokom – na današnji dan (7. veljače) prije 77 godina.
To njihovo mučeništvo, nije ono nikakvo junaštvo, nit’ je nekakvo dokazivanje vlastite ljudske moći; nit’ su ti ‘ercegovački fratri postali mučenici zbog svoga junaštva, nego zbog vjere i vjernosti Katoličkoj crkvi i svom hrvatskom narodu.
– Izvor i počelo njihovog mučeništva treba gledat’ u njihovoj vjeri. Jer da nisu imali vjere onda, kad im je naređivano iza uperenih puščanih cijevi – nek’ skinu sa sebe te nakaradne odore i nek’ slobodno idu kamo hoće; svi su oni mirno mogli skinut’ svoj franjevački habit i zamijenit’ ga nečim drugim, k’o što se i Evanđelje može zamijenit kakvom drugom nakaradnom ideologijom, i k’o što se i vjera u Krista može promijenit’, dat’ se za večeru.
Ali fratri su znali da taj franjevački habit, ta njihova haljina na njima, ona nije skrojena k’o sve ostale… – Zato treba i odvažnosti, za nosit’ je u bilo kojem vremenu, kako onom ratnom i poratnom, tako i ovom našem današnjem.
– I da su tu haljinu oni onda skinuli, kakav bi to bio njihov život?! – Život, u kojem bi svaki dan, sve do svoje smrtne postelje željeli samo jedno – da još jednom stanu pred puščane cijevi tih svojih mučiteljâ i da im bez straha u lice reknu, da im mogu uzet’ sve, čak i njihove živote; al’ slobodu ispovijedanja njihove kršćanske vjere, slobodu pristajanja uz Krista – to im ne mogu uzet’ nikada!
Za sve njih, bez suđenja osuđene i bez suda ubijene, za pobijene
Širokobriješke fratre, ponavljam zajedno s fra Slavenom Mijatovićem,
ono što on pjeva u pjesmi „Nebo iznad Fojnice: „spomen na vas živjet
će, dok se iz kora čuje pjev „Večernje“.
A Ti, kako bi poslušao ovu emisiju, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
