Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.“Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede.
Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.
On im progovori: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“[Lk 4, 18-21]
… „danas su se ispunile riječi koje vam još odzvanjaju u ušima!“
Pitamo se: što se to ispunilo?! I što to nama odzvanja u ušima?!
Čuli smo: Evanđelist Luka ne donosi Isusov govor u cijelosti, nego samo one riječi iz Knjige proroka Izaije; i onda, na kraju sve završava proglasom „Godine milosti Gospodnje“.
Izvrstan primjer tumačenja „Godine milosti Gospodnje“ imam ovdje u našim hrvatskim vjernicima-katolicima, koji su došli ovdje na sjever Njemačke kao prva i kao druga generacija.
– Ovi iz prve generacije – od prije 40-50- i više godina; kol’ko su imali u džepu, dok su danima i noćima čekali na glavnom kolodvoru da se pojavi rođak koji im je obeć’o nać’ pos’o, i pomoć’ im dok se ne snađu!
– Oni iz druge generacije, koji su došli kao izbjeglice prije skoro 30 godina; kol’ko su plastičnih vrećicâ imali u rukama, kad su bili zajedno s drugima smještani na brodove, u kontejnere i po vojarnama?!
Onih 100 DEM, ako su i tol’ko imali u džepu, i ona plastična vrećica u rukama – to im je bilo sve i jednima i drugima, kad su došli ovdje.
I tada su im svi bili prijatelji, sa svima su se pozdravljali, grlili, ljubili… – Svima su išli u posjet, i svakog su primali u one svoje skučene prostore u kontejnerima, na brodovima, u radničkim barakama…
– A onda, kako su im ruke, krvave od žuljave ili suhe i ispucale od deterdženata, kako su počele po džepovima i po torbicama premetat’ sve više onih šuštavih novčanicâ, i kad su se počeli preseljavat’ u skupe stanove, ili u izgrađene vlastite kuće – vrata tih njihovih domova nisu se više onako često otvarala baš za sve i svakoga.
Pa su sve rjeđi postali i njihovi međusobni posjeti, sve hladnija pozdravljanja čak i pred crkvom nakon mise – a sve zato, što se počelo gledat’ samo na ono izvanjsko: što je tko obukao, kakvim se autom-tenkom dovezao, s kim je stao; a prestao se gledat’, zapravo skroz se zaboravio „čovjek“!
Zaboravio se „čovjek“ – i one subote u Nazaretu, prije 2.000 godina, zaboravlja se čovjek i danas – ovdje u Hamburgu, u Varaždinu, Zagrebu, Splitu, Mostaru, Sarajevu, u mojoj Lašvanskoj dolini, na Plehanu…
– Nažalost, i što idemo dalje, činjenica je da je zaborav čovjeka sve veći!
Isus jasno kaže kako Božja solidarnost s ljudima nadilazi granice i
sva naša međuljudska otuđenja. Nitko ne može posjedovat' Boga i čuvat' Ga samo za sebe. - Bog nije 'moj'
Bog, Bog nije Bog samo 'našeg' naroda, niti je Bog samo 'naše' Crkve. Tamo gdje ljudi postavljaju granice, Bog ih ruši. - U tome je utjeha i
nada za sve koji znaju, kako im je Bog beskrajno potreban. - A kome to Bog nije potreban?! – Ima liga?!
A Ti, kako bi poslušao ovu emisiju, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
