U one dane: Bileam podiže oči i vidje Izraela utaborena po njegovim plemenima. Na nj siđe Duh Božji, i on prozbori svoju pjesan: „Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada, i oči mu se otvaraju.
Kako su lijepi ti šatori, Jakove, stanovi tvoji, Izraele! Kao dolovi što se steru, kao vrtovi uz obalu rijeke, kao aloje što ih Gospodin posadi, kao cedri pokraj voda! Iz potomstva junak mu izlazi, nad mnogim on vlada narodima. Kralj će njegov nadvisit Agaga, uzdiže se kraljevstvo njegovo.“
I opet Bileam prozbori pjesan svoju: „Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada, i oči mu se otvaraju. Vidim ga, ali ne sada; motrim ga, al’ ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela zvijezda se diže.“
[Br 24, 2-7.15-17a]
Ne sjećam se više u kojem je broju našeg župnog lista „Crkva u malom“ bio objavljen ovaj moj tekst, ali znam da sam ga pisao još kao student teologije u Bonnu – i da sam ga naslovio: „Na svetu Luciju“.
U tim riječima, koje su napisane svakako prije godine 1990., osvrnuo sam se kratko na moj tadašnji rad s beskućnicima – na glavnom kolodvoru u Kölnu, čime sam se aktivno pripremao na pisanje mog diplomskog rada, na teološkom fakultetu, na temu: „Briga za beskućnike i njihov povratak u jedan ljudskiji suživot“.
Ovako su išle riječi… – „Na svetu Luciju“:
Iza prljavih kolodvorâ, tamo gdje završavaju ulice koje ne vode nikamo i gdje se skupljaju zamišljena lica bez budućnosti, sreo sam po tko zna koji put jednoga od onih zaboravljenih heroja s odličjima na unutarnjoj strani kaputa.
Stisnuh prljavu ruku pruženu na pozdrav. Osjetih da prljavština ne boli… Potražih mu pogled uperen nekamo u sive daljine, kamo su se gubila krila golubinja u njihovoj slobodi. Ne upitah ništa. Čekah s nestrpljenjem.
Više ne raspoznajem ulice, započeo je. One kao da nisu moj dom. Osjećam da me vid polako napušta, a i mene k’o da nestaje… I onda lutam, lutam dok me noge ne zabole… A znaš, kad sve saberem, čitav moj život je i bio nekakvo lutanje. Tu se više ništa ne da izmijeniti. Ja više nit’ koga čekam, nit’ se komu nadam! Nikome, prijatelju, vjeruj mi, nikome, nikome…
Učinilo mi se da su zvona s katedrale zazvonila baš u ritmu ove dvije riječi: „nikome, nikome!“
– Osjetih kako je šutnja zatreperila među nama. Spustih ruku na njegovo mršavo rame i… – ne rekoh ništa, a kao da rekoh sve.
Sjetih se tada djetinjstva i onih sličica u molitveniku moje Mame, s preporukama svetoj Luciji za dobar vid… – i mislim da sam u sebi promrsio nešto kao molitvu.
Rekoh mu riječ-dvije o ‘Prijatelju’ kojega svi čekamo, jer bi trebao doći. – Ali, k’o da nisam bio siguran u ove svoje riječi.
Osjetih, kako mi zadrhta glas kod riječi „Prijatelj“, i ne usudih se nastavit’ dalje… – nego ostavih nešto na njegov prazan dlan, i rekoh da žurim.
Kad sam se kasnije vrać’o istim putom, nije ga više bilo. Prazno mjesto pričalo je o našem susretu. – A u ušima mi zazvoniše riječi onog slijepca na putu za Jerihon: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“
Spomen naše Svete Katoličke crkve na Luciju-mučenicu i djevicu, i više je nego dobar razlog, da noćašnju 321. emisiju kršćanskog rocka – predzadnju prije Božića – posvetim ovoj svetici-zaštitnici očinjeg vida, svjetla koje je svim Božjima stvorenjima kao prvo i najvažnije.
U ovoj noćašnjoj emisiji želim se sjetit’ svih slijepih osoba, kao i onih koje su na putu da oslijepe – a znam ih čak nekoliko.
– Svima njima, slijepima i svima koji su oboljeli na očima, današnja svečarica sveta Lucija, nek’ im bude zagovornica kod Gospodina.
I pjesme koje ćemo slušat’ u ovoj noći govore o svjetlu pisanom malim slovom, ali i o Svjetlu ne-prolaznom i ne-ugasivom u koje vjerujem i koje uvijek pišem velikim slovom.
Jest vrijeme Adventa, ali sve pjesme su probrane i za Tebe, koji svakog ponedjeljka dobiješ ovaj mail najave, s kojim te potičem da noćas budeš uz HKR, uz emisiju kršćanskog rocka „Oni rokaju za Gospodina“.
Volio bih iskoristit' ovu noćašnju emisiju kršćanskog rocka kao prigodu za Tebe (ako si iz Zagreba) i ponudit' Ti jedan kratki susret, nakon što završi emisija kršćanskog rocka - nađemo se na „starom mjestu“! - A to „staro mjesto“ jest naš dominikanski samostan na Željezničarskoj Koloniji, ulica Kontakova 1, obiđeš samostan s druge strane i eto Te stojiš na platou ispred župne crkve Kraljice sv. Krunice. To je Kažotićev trg bb, tu je i kip Bl. Augustina, gdje ću Te čekat ja s limenkom cole. Danas ću doći iz Hamburga, naravno poslom; sutra cijeli dan imam nekakva sastančenja, a preksutra već ako Bog da moram opet nazad u Hamburg. - Božić je pred vratima i obveze u našoj Misijskoj zajednici su brojne. Zato se moram što prije vratit'. Rekoh sebi: aj' i u mailu pozovi one koji mogu i koji hoće doći, da se sretnemo na „starom mjestu“; aj' da vidim kol'ko će slušatelja emisije kršćanskog rocka uopće doći, pa da se pobrojimo! Meni nije bilo daleko od Hamburga; da vidim hoće li Tebi bit' daleko iz one Tvoje pete, il' pedeset-osme ulice, doći do župne crkve Kraljice sv. krunice!
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto