U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom.
Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.
Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.
Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.“
[Lk 21, 25-28.34-36]
U 9. poglavlju svoje knjige „Ispovijesti“, piše sv. Augustin o nečemu što je doživio dok je boravio u svojoj kući u Ostiji, zajedno sa svojom majkom Monikom.
Naslonjeni oboje na prozor, gledali su u vrt i razmišljali, kako bi to zapravo imao jednom izgledat’ vječni život?!
Nije ovo bio nikakav teološki razgovor, nego bi se prije moglo reć’, da je to bio razgovor neobičan nama ljudima.
Augustin će reć’, da je ovaj razgovor bio taknut Božjom blizinom – i da je sam Duh Božji u tom trenutku bio tu negdje s njima.
I dok smo razgovarali – piše Augustin dalje, dok smo razmišljali o Vječnoj Mudrosti, kao da smo osluškivali Njezin zov u otkucajima naših srca. Bio je to neopisiv nutarnji doživljaj, u kojem smo uzdisali i čvrsto se navezivali na prvotne darove Duha Božjega, i opet se vraćali zvuku govora, jer uosobljena Riječ imala je u svemu svoj početak i kraj!
Upravo u ovakvom događanju ocrtava se sva napetost čovjeka-vjernika. – Na jednoj strani dokučuje on u svojoj vjeri iskustvo blizine Božje; Bog u tom slučaju postaje Onaj koji se interesira za ljudski život – i ne dopušta da taj život obuzme i najmanja tama.
S druge pak strane, vjerujem da svatko od nas iskusi i ne-izbavljenje, u koje često zapadamo, i koje zna u nas zalutat’. – Nesretni smo, kad dođe do svađe u obitelji, do visokih tonova na radnom mjestu, na ulici, u prometu… – ili gdje nas već život donese. K tome, možda smo opterećeni još nekom bolešću, ili moramo bespomoćno gledat’, kako se draga osoba pred nama topi i polagano nestaje iz našeg života.
Na ovih nekoliko riječi za kraj, potaknula me jedna lijepa fotografija koju mi je iz Neu Ulma poslao moj školski kolega Josip Andrić Gino, a koju sam – odmah kad sam je vidio – pohranio u svoj kompjutor, naslovivši je: pogled u Advent, pogled u vječnost.
Sliku sam razaslao u jutrošnjem mailu svima koje imam u svome adresaru i koje redovito ponedjeljkom ujutro dočeka taj moj mail, neke kao prvo razmišljanje, s kojim se onda otisnu tog prvog dana – u radni tjedan.
Gino je sliku zabilježio svojim mobitelom u trenutku, kad je s hodnika doma umirovljenika u kojem radi, promatrao glavni ulaz – gdje se kroz okruglo prozorsko staklo pogled probijao na stabla s požutjelim lišćem.
Pobudila je ta slika u meni radost, i vratila me na razmišljanje o Božiću, o jednom vječnom susretu na kraju naših danâ, susretu s Isusom.
Božić, k’o što to znamo iz djetinjstva, Božić se nikad nije čekao s tjeskobom i strahom, nego uvijek s radošću.
Naši stari, naši roditelji, u kakvim god da su problemima bili: u neimaštini, gladi, u ratu – sve situacije stoput gore od ovih naših današnjih – oni su se znali radovat’ dolasku Božića, puno bolje od nas.
I tu radost iščekivanja Božića oni su i nama predali, takvoj radosti su i nas naučili. – Samo, gdje se ta radost kod nas izgubila, ispod kojeg smo je mosta ostavili, u koji jarak i na kojoj cesti smo je od sebe odbacili – k’o kad se baca stari šporet u neku provaliju, u kojem dijelu našega života smo bez te darovane nam radosti ostali??? – eto to samo dragi Bog zna!
Točno je da će i ove godine Božić opet bit’ drukčiji, k’o što je bio i onaj prošlogodišnji; ali Spasitelj će doći, Spasitelj će se rodit’.
Pitanje je samo, hoćemo li mi bit’ imalo drugačiji?! – Hoćemo li bit’ radosniji?!
– Može li ova „pandemija“ donijet’ preokret – i ovu našu čežnju za tjelesnim lijekom – kao jedinim izlazom iz ove situacije; preobrazit’ je u čežnju da Bog izliječi naše duše i oslobodi ih od svakoga grijeha? – u tjednu koji je pred nama to nek’ svatko za sebe sam odgovori.
– Ali, da Bog dolazi, i da Ga u tom Njegovom dolasku, ne može ništa zaustavit’ – de, makar u to vjerujmo!
I Ti si dobro-došao u pripravu za Kristov dolazak, dobro-došla si u Advent! – i u još jednu emisiju kršćanskog rocka na HKR-u, 319. po redu, u kojoj ćemo rokat' žestoko, rokat ćemo kršćanski!
A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
