U 278. emisiji kršćanskog rocka činimo 2. korak s trilogijom emisija o Pastoru Bradu, koji je u čast i slavu Gospodina Isusa snimio puno toga. – Noćas se sjećamo i rane koja još krvari, našeg Grada Heroja – Vukovara! – Poslušaj

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
„Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova.
Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’
A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’
A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’ ‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’“

Mt 25, 14-30 ]

Nitko od onih koji rade u „Krašu“, kao i onih što svakodnevno žure na tramvajsku u Maksimirskoj, kod „Kraša“ – nitko pojma nema da iza staklenih vrata doma umirovljenika „Maksimir“ živi Mama pok. Siniše Glavaševića. – Fina ženica s dugim bijelim prstima, tiha, ne-nametljiva, podupire se hodalicom dok korača. U Domovinskom ratu izgubila je toliko najmilijih.

O Siniši se zna, ono što se zna – kako je stradao i gdje danas počivaju njegovi zemni ostaci. A o svojoj Mami, sjeća se samo trenutka kad su je odveli – i ništa više.
Sinišina Mama svega se toga samo sjeća. – I ne samo ona! Toliki su kojima su još živa sjećanja na te dane, bude ih noću, ne daju im spavat’.

Odmah od početka Domovinskog rata Zagreb su preplavile izbjeglice s raznih stranâ. – Mnogoj djeci iz tih izbjegličkih obitelji predavao sam vjeronauk.
Interesantno i još više tužno bilo je gledat’ njihove zadaće, listat’ im bilježnice s crtežima njihova rodnog doma kojeg su morali napustit’; zatim slike očeva i braće koji su ostali na ratištu, slike vrta, domaćih životinjâ. – Malo je tko od njih tada znao, kamo idu i u kakvom će stanju bit’ njihova kuća kad se opet vrate – i ako se vrate?!
Ali, baš kroz te crteže u svojim bilježnicama, ta su djeca čuvala sjećanja na svoj dotadašnji život – i na sve ono što su imali. Jer, kako je rekao Jean Paul: „sjećanja su jedini raj iz kojeg te nitko ne može istjerati“.

Zapravo, ajmo to sa sjećanjima ovako: cijeli svijet ispresijecan je granicama, putovi su označeni ograničenjima i drugim prometnim znakovima, a čovjekov život obilježen je sjećanjima.
Podneblje u kojem je naš hrvatski narod živio – i živi posebno je, jer je ispresijecano granicama koje dijele istočno od zapadnog Rimskoga carstva; zatim vjerski gledano dijele pravoslavne kršćane od katolika, dijele kršćane od muslimanâ.

Još je toliko pričâ i pjesama koje se prenose s koljena na koljeno, a govore o hrabrosti – i budnim čuvaju sjećanja na stare granice između Austro-ugarskog i Turskog carstva.
Sve je to povijest, reći će danas mnogi, i zašto bi se uvijek sjećali svega toga?! – Treba se okrenut’ budućnosti!
To je točno i istina je; samo kad na red dođu sjećanja i sjećati se, mi Hrvati smo u tome posebni; posebni zato što sve jako brzo zaboravljamo.

– Ne sjećamo se više ni Bleiburga, ni II. svjetskog rata; blijede sjećanja i na Domovinski rat; sve su glasniji povici likova tipa Imoćana Ante Tomića koji brundaju protiv „Vukovarske kolone“; šta će nam to više, kad smo te ljude ionako vidjeli samo na monitoru ili na TV-u?!
Koliki se već danas bune, nakon što je u cijelosti obnovljen Vukovarski toranj, da im je preskupa ulaznica od 40 kuna?! – A tolike su udruge, čak i iz inozemstva – Hrvatske katoličke misije – davale su tisuće i desetke tisuća eura samo da se pomogne obnova tog raspoznajnog znaka Grada Vukovara.
Sretan sam da je i naša Hrvatska katolička misija Hamburg dala svoj mali udio u tako velikoj obnovi tog znaka stradanja Grada na obali Dunava.

Nakon ovakvih gorkih činjenicâ, pitam se: čega se mi to onda uopće želimo sjećat?! – Ili, čega se uopće sjećamo?!
– Ili se držimo mota: ma čemu mučit’ mozgovne vijuge, kad je jednostavnije od svega pobjeć’?!
– Zaboravljamo, da bi puno bolje bilo ić’ putom ozdravljenja: kako ozdravit’ sjećanja, kako ih izliječit’?
– Na tom putu ozdravljenja, Mama pokojnog Siniše Glavaševića meni je bila veliki poticaj.

I kad sam sljedeće subote došao imat’ misu u Domu umirovljenika „Maksimir“, koji je odmah nasuprot „Krašu“, Mama Sinišina me čekala na ulazu u kapelicu.
Priđem joj, ona me pozdravi toplo – majčinskom rukom, a onda počne: što ste vi to govorili o meni u crkvi? – Sad u ponedjeljak il’ utorak, zovu mene da dođem dolje na našu portu Doma. – Siđem ja polako liftom s mojom hodalicom, kad nekoliko gospođa mi odmah prilaze da me pozdrave.
Pitaju me: vi ste mama Siniše Glavaševića? – Jesam, kažem im.
P. Anto je u nedjelju jako lijepo pričao o vama i o svemu što ste proživjeli; evo mi došle da Vas pozdravimo – i da vam predamo ovaj ‘mali dar’ u ime radnikâ „Kraša“.
– Samo da znaš, nije to bio nikakav ‘mali dar’, nego golema kutija puna onih najljepših proizvodâ „Kraša“.
Hvala vam, a znate da to nije trebalo, ja ovdje imam sve!

– Znam da imate, ali vidite kako je ponekad potrebno jako malo pa da se ljudska srca otkrave i počnu darivat’.

Noćas ću Ti pričati o jednom „Gradu“ (pisanom velikim slovom, gradu Vukovaru, 
i o patnjama ljudi koji su se zatekli u njemu, kad su dočekali njegov pad.
Noćas se nastavljamo družiti s Pastorom Bradom, čovjekom koji je, kako sam
rekao, uzeo mega-hitove metal bendova i prepjevao ih, podarivši im tekstove
koji su Gospodinu Isusu na slavu! Za mene je to nešto veličanstveno, nešto
što je zaslužilo ići i drugi put u emisiji kršćanskog rocka – a ako Bog da
i u slijedećoj emisiji planiram dovesti isto njega, ako mi se glas popravi.

I ovu noćašnju 278. emisiju kršćanskog rocka počet ćemo s ritmovima i zvukom
velikih rock hitova, prepjevanih dakako od Pastora Brada, u čast i slavu
Gospodina Isusa, kako ih je on snimio na albumu „Storm The Gates II“.

A Ti, sve što trebaš učinit’, jest – klikni na ovaj link ispod

… a ostalo pusti meni!

Dobri Bog Te blagoslovio!

pozdravlja p. anto

Pregledajte ostale emisije

Scroll to Top