U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: „Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.“
Reče im Isus: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.“
„A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!“
„Ja tesar – ti zidar, moremo pare namlatit’; moremo pare namlatit!“ – govorio je davno Josip Pejaković u svojoj monodrami „Oj, živote“.
Kad osluhnem razgovore među ljudima, o čemu ljudi drugo razgovaraju, ako l’ ne o „mlaćenju parâ“: gdje i kako najlakše pare namlatit’, kako se obogatit’ preko noći, kako jest kru’ bez motike, kako doć’ do nečega s lake strane?!
Kad se krene od Bosanskog Broda, prema Derventi, tamo gdje je naša lijepa Posavina, nema kuće koja nije porušena, oštećena, razvaljena do temelja.
U tim kućama netko je živio, ljudi s imenom i prezimenom, s adresom stanovanja. Danas, sve odneseno: crijep, krovna građa, čak i cigla, kamen kojim su bili građeni zidovi; sve odneseno, otuđeno. Mislio je valjda taj netko da će se usrećit’ s lake strane.
Kako kažu da je pogin’o Ćosle Sali’ov u Gra’ovčićima? – Vadio ciglu iz zida jedne napuštene ‘rvacke kuće – i sve se srušilo na njega i poklopilo ga.
Kršćanstvo evo već 2.000 godina nije uspjelo iz života ljudi izbacit’ dvije stvari: zavist i pohlepu. – Naročito ta pohlepa, koja kod čovjeka izbija uvijek u nekakvom ne-potrebnom imánju nečega, a s čime čovjek ne zna što bi?!
Mi ljudska bića, mi imamo u sebi taj sakupljački nagon. – Kako kaže moj prijatelj Darko, Vampač iz Zagreba: poput hrčaka smo, sve želimo „pohrčkat’“. – Vidi se to na primjeru tolikih bogataša, koji su zgrnuli tol’ka bogatstva da imaju ne samo za unuke, nego i za unuke njihovih unukâ. – I opet ih to ne priječi da i dalje pohlepno, gramzljivo „mlate pare“, da „hrčkaju“.
To „mlaćenje para“, to bolesno zgrtanje novca – je li to jedna vrst neuroze, il’ je to samo urođeni nagon u čovjeku, koji sve više poprima dijagnozu, a koja se zove: bolest-i-to-ona-ne-izlječiva!
To je pitanje na koje ne znam odgovor; ali znam da smo svi mi postali taoci tih „hrčaka“, tih koji su „namlatili pare“, koji su se obogatili s lake strane, i koji su još više ubrzali naš ionako brz životni ritam.
– Kako? – Na koji način?!
Evo ovako:
netko je davno izračunao, da je bolje svake godine kupit’ jedan odjevni predmet – recimo kupit’ kaput po jeftinijoj cijeni, nego li kupit’ samo jedan, a koji ćemo onda nosit’ sljedećih deset godina. Jer to se bogatima ne isplati, novac se ne obrće u njihovu kesu.
Mi, ljudi današnjice, mi živimo taj ubojiti tempo, taj životni stil koji podrazumijeva materijalnu ne-solidnost proizvoda. O toj materijalnoj ne-solidnosti uopće više ni ne razmišljamo; ne razmišljamo zato, jer sve to traje pre-kratko. – Kaput koji smo kupili ove godine, znamo da ga sljedeće godine nećemo nosit’ jer će doć’ druga moda, drugi stil odijevanja.
One ‘koke’ – danas se zovu „trendseterice“ (iako nemam pojma, što bi to zapravo značilo), one što se po špici naslikavaju sa svim onim odjevnim predmetima: haljinama, čizmama, torbicama, cipelama… – pitam se samo, koliko li je puta svaka od njih stala ispred 18 ormara u svojoj sobi i rekle: Bože, pa nemam ništa za obuć’!
Slično je i s problemom današnje Europe. Svi narodi koji su po podrijetlu kršćani, ne znači da su to i danas.
Materijalno gledano, u Europi je stvoren raj na zemlji. – Velika ponuda nazovimo to: „ekranske kulture“, kulture monitorâ: mobilni telefoni, kompjutori, televizori, kojima se zarobljava i cementira se stanje našeg duha – i to na taj način da mi više ne možemo, il’ jednostavno ne želimo razmišljat’.
– Nego što činimo? – Umrtvljujemo svoj duh pomoću tehnološke ponude, aparatâ, odjevnih predmetâ…
Odem prije neki dan kod liječnika, i samo što sam ušao – a tamo u čekaonici svi osim jednoga drže telefon u rukama: i bijeli i crni, i zamotani i oni koji to nisu. – To je jednostavno postala ta kolektivna neuroza. A relacije s tih materijalnih odnosâ prenose se onda i na duhovno područje.
U našim glavama je to jednostavno tako posloženo. Mi više nemamo potrebu da naša odjeća bude solidna k’o što je bila nekad.
Od odjeće, naši su stari imali ono nešto što se zvalo „misno odijelo“. – Tu je odjeću naša Mama čuvala u onom crvenom sanduku, koji je ona bila donijela u miraz kad se udavala, a oblačila ju je samo kad bi išla k misi. – I to je trebala bit’ i njezina ukopna odjeća. U toj lijepoj Travničkoj narodnoj nošnji trebala je naša Mama bit’ pokopana na Bogduši.
To nam je ona kao djeci puno puta znala provuć’ kroz uši.
– A onda dođe rat, i ispade sve drukčije… – Al’ o tome ću jednom drugi put.
Danas se na misu dolazi u poderanim hlačama, čak i u trenerkama. Ako je vruće, muški znaju doć i u kratkim hlačama, u ‘havajkama’ i s papučama na nogama.
– Sve to pokazuje, koliko su se odnosi na našem duhovnom planu srozali, kako su postali plitki i ne-solidni.
Sve, u što se više ne ulaže dovoljno vremena, k’o što se ne ulaže ni u pravljene kvalitetnog kaputa, u svemu tomu itekako se osjeti i manjak kvalitete naših međuljudskih odnosa.
Pitamo se: zašto je sve manje ljubavi među ljudima? Zašto je sve manje sretnih brakova? – Zato, jer ljubav traži vrijeme, sretan bračni život traži kvalitetu odnosâ.
Pitam djecu na vjeronauk, nek’ mi nabroje – kol’ko imaju prijatelja?! – Čovječe, da vam je to vidit, kad djeca počnu brojat’… – Prijatelji im ne mogu stat’ ni na prste obje ruke, moraju koristit’ i noge.
Slično je i kod nas odraslih. Zaboravljamo, da ako sam nekoga vidio jednom, s nekim sam jučer pio pivu isprid Božine zadruge, pokraj nekog sam danas prošao, pozdravio ga, mahnuvši mu rukom – to ne znači da smo odmah i prijatelji.
Jednako k’o što za prave vrijednosti treba vrijeme, tako treba vremena i za uspostavljanje prijateljstava. Za brak, za ljubav, za sve što je vrijedno na duhovnom planu – za sve čovjek treba vremena.
A vremena imamo sve manje, il’ ga jednostavno nemamo.
– I što onda činimo?!
Mi ljudi smo takvi, da se vrlo lako mirimo s time, i onda jednostavno pre-imenujemo stvari, nazovemo ih drugim nazivnikom. Tako onda, za poznanstvo kažemo da je to prijateljstvo, seksualnu privlačnost nazovemo ljubavlju, stavljamo različite etikete na pivo, a sve se proizvodi u istoj pivovari…
Jednostavno dakle, zavaravamo – da ne kažem, lažemo sami sebe. I u tom laganju, u zavaravanju samih sebe, što nam drugo preostaje nego da počnemo imitirat’ život. – I to ga imitiramo na taj način, da sve manje živimo, a sve više biološki egzistiramo, da ne kažem ‘vegetiramo’ – a sve zbog brzine življenja.
Znamo da za svaki ručni rad treba i puno vremena. I jer vremena nemamo, čovjek se dosjetio pa je za sve napravio programe, kompjutore, strojeve: za slikanje, za drvorez, za pravljenje gitara.
Sjećam se, kad je naš stariji brat Mirko, dok je radio u „Muzičkoj nakladi“ u Zagrebu, pravio gitaru. – „Kraljica“, kako ju je on nazvao, rađena je mjesecima. Nažalost, ostala je u kući, i rat ju je odnio na Zeničku il’ Travničku pijacu, gdje je prodana bud-za-što.
Pa onda, kad je Jado pravio gitaru; čovječe, to je trajalo mjesecima.
Danas gledam na You Tube kanalu, pravi oblik Fender gitare Kinezi izrežu na stroju za manje od jedne minute. – I onda još malo šlajfanja, dotjerivanja rukom – i tijelo gitare ide dalje za dvije minute. – Sljedeća…
I onda će netko tu solidnu gitaru kupit’ kod Dorfija u dućanu u Hondlovoj za nekih 800-900 kuna, il’ će je kupit u „Konzumu“ za kakvih 300-400 kuna. – A o takvim smo gitarama mi smo samo mogli sanjat’.
Slično je i s tolikim drugim područjima našeg života.
Sustav vrijednosti je totalno pošemeren, jer samo profit, samo materijalna dobra igraju onu glavnu ulogu.
Ideologija globalizma jednostavno nas pritišče, tjera nas da sve brže živimo, da brže „mlatimo pare“, da još brže „hrčkamo“, da dolazimo do zarade – ovako il’ onako; pošteno il’ s lake strane.
A sve zato, da bi oni najbogatiji, koji su inače velika manjina i koji čine 00,1% čovječanstva – njih tek nekoliko desetina tisuća, da bi oni i dalje držali novac u svojim rukama, i nikad im ga dosta.
Njima i takvima ne dam da upravljaju ovom emisijom kršćanskog rocka. Znam da im ona ništa ne znači, ali makar im to ne dam, jer znači meni – a vjerujem da znači i Tebi koji ćeš noćas bit’ uz svoj radio prijemnik.
Ovih 70 minuta kršćanskog rocka na HKR-u, ponedjeljkom u noći, ne dam nikome da mi ih ubrza, da ih učini ovakvim il’ onakvim, po svome ćeifu.
Bit će onakvi kakvima ih ja učinim i kakvi su bili i do sad, a kakve si ih i Ti volio slušat’: bučni i brutalni, i bit će lijepi onako kako je lijepa naša kršćanska vjera.
Noćas u goste dovodim opako dobre momke i cure iz kršćanskog metal benda „Skillet“; gledao sam ih prošlog petka uživo ovdje u Hamburgu.
Evo Ti ovdje nekoliko linkova, da vidiš kakva je bila atmosfera u petak večer, u rock klubu „Docks“ ovdje u HH.
Sve što trebaš učiniti, klikni na ovaj link –
