U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
„U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’“
Nato reče Gospodin: „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“
Priča, kakva je ona jučerašnja, iz Evanđelja po Luki, o nepravednom sucu, koji nit’ za ljude mari, nit’ se Boga boji – i o udovici koja je tol’ko dosadna i naporna da čovjeku već debelo ide na živce – takve priče i danas su aktualne, i to posvuda na svijetu.
Isus daje da zadnja riječ bude ona udovičina. – Žena koja je skroz obespravljena, najprije kao žena – a onda i kao udovica, k tome još i siromašna; time se naš Nebeski Otac stavlja na stranu siromašnih, što bi trebala bit’ i slika Crkve, posvuda po svijetu i za sva vremena.
U jednom, rekao bih baš ovakvom gradu, kakav je ovaj u kojem trenutno živim na sjeveru Njemačke, na službi je bio taj sudac iz Evanđelja. Bio je on čovjek i zaboravan – i lijen, reći ćemo: ah, k’o što su i svi suci zaboravni i lijeni!
Svi ti likovi, sve do jednoga, drže se onog jednog te istog pravila: da je kod njih sve tako lijepo posloženo, regulirano, od kad se zaprimi nalog i udari prvi pečat na njega – pa do cjelokupnog vođenja slučaja do kraja.
– A ta udovica, otkud njoj tol’ka hrabrost da dosađuje?! Zar ona ne bi trebala bit’ uistinu svjesna situacije u kojoj se nalazi?
– I zar baš ona, ta udov’četina, zar ona ne bi trebala pokazivat i malo više strpljenja, jer zna da svojim statusom ona nema više nikakvog utjecaja ni na koga.
– Ovako razmišlja nepravedni sudac; ovako – nažalost – razmišljamo i mi mnogi; tako razmišlja o njima ovo naše današnje društvo, a tako – i još gore – razmišljalo se o udovicama u Isusovo vrijeme.
By the Way, kad je Isus pričao svojim učenicima ovo o udovici, u njegovo vrijeme žena je bila niš’ koristi, nit’ ih se i-za-što pitalo. – Udovice su prolazile još triput gore, nisu smjele ni pisnut’!
– Ne samo, dakle, da nisu imale nikakva prava, nego su morale držat’ začepljenu gubicu.
I na tu svoju toliko gorku životnu sudbinu mogle su te žene gledat’ jedino k’o na nekakvu kaznu Božju za grijeh kojeg su počinile Bog zna gdje i kada.
– A sad se evo događa, da naš Učitelj daje baš jednoj takvoj udovici da ima zadnju riječ, glavnu riječ koja će preobrazit’, promijenit’ sliku ovoga svijeta.
Tim zauzimanjem našeg Učitelja za nju, ta bezimena udovica, ona postaje strah i trepet za sve tirane i silnike ovoga svijeta. – S Bogom koji staje na njezinu stranu, ova žena postaje nepobjediva.
Uvijek je to tako, kad se čovjek buni protiv nepravde, kad ustaje i protestira protiv – k’o što se to već mjesecima događa u Hong Kongu, ili sad u Barceloni, i ovo među Kurdima na sjeveru Sirije… – posvuda tamo nepravda gubi svoju moć, užas također, strah isto tako.
