U ono vrijeme Isus reče svojim učenicima:
„Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.
Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“
Još je njegov broj u mom mobitelu, i slika se pojavi kad hoću nazvat’. – Krenem i već umemorirani broj pritisnem, a onda se sjetim da nema ga više – nema mog starog pajdaša Č. Antolića.
K’o onda kad sam se naš’o u Zagrebu, u zadnju nedjelju, 28. srpnja ove godine. Bio sam doš’o nakratko iz Hamburga. Zamolio sam p. Marka da mi nađe kakav sobičak u samostanu, da se mogu oprat’ i malo ispružit’, odmorit’ se nakon duga puta.
– I onda, kad sam izišao iz te naše samostanske sobice, još onako stojeći na vratima, pomislim: ajd’ idem malo na gornji kat da pozdravim p. Zvonka. – I već krenem korak-dva, i onda se sjetim da njega nema.
Pa se okrenem desno; rekoh, idem malo do sakristije, tamo je Žuži (s. Suzana)… – I nisam još ni zakoračio, kad sjetim se da ni nje više nema.
I šta ću, okrenem se natrag i vratim se u sobu.
To mi se sve češće događa, ne samo u samostanu – nego i izvan. Kad odem našoj kući, u Brajkoviće – nemam komu otići ni tamo, ni kad krenem desno, ni lijevo. Kad dođem u Zagreb, i tamo je sve manji broj onih koje sam poznavao i koji su mene znali.
Jedan od naših zadnjih zagrljaja bio je onaj, kad smo ljetos – 28. srpnja slavili našu zadnju zajedničku misu, u dominikanskoj župnoj crkvi Kraljice sv. krunice u Zagrebu, na Koloniji.
Dok sam na kraju mise govorio vjernicima, da ne zaborave koju vrijednost imaju u svojoj župnoj crkvi, u liku voditelja zbora mladih „Hrid“ – Čede Antolića, siš’o sam s oltara i čvrsto ga zagrlio.
Sav onaj Čedin znoj od bolesti i od iznemoglosti, sve mi je ostalo zalijepljeno na misnici, kao krv našega Spasitelja onda na Križnom putu, kad mu je Veronika pružila rubac da obriše svoje krvavo lice. – U tom trenutku postao sam svjestan te scene.
Bio je to naš zadnji zagrljaj, i njegove riječi nakon mise, dok smo se opraštali: „Stari moj, ne bumo se više videli!“
Ovu noćašnju emisiju, prvu u 8. sezoni emisijâ kršćanskog rocka na HKR-u, u cijelosti ću posvetit’ Legendi duhovne glazbe u Hrvatskoj, g. Čedi Antoliću.
Emisije kršćanskog rocka jesu rokanje, kako i samo ime kaže. Ali ova noćašnja bit će nešto posve drugo; bit će i sjetna i lijepa, onakva kakvu ju je i zaslužio moj stari Pajdaš – zvao sam ga Čedologija.
Pričat će Čedo, pričat ću i ja, a najviše će pričat pjesme – Čedine.