U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Čuli ste da je rečeno:
Oko za oko, zub za zub!
A ja vam kažem:
Ne opirite se Zlomu!
Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu,
okreni mu i drugi.
Onome tko bi se htio s tobom parničiti
da bi se domogao tvoje donje haljine
prepusti i gornju.
Ako te tko prisili jednu milju,
pođi s njim dvije.
Tko od tebe što zaište,
podaj mu!
I ne okreni se od onoga
koji hoće da mu pozajmiš.“[Mt 5, 38-42]
Sve naše obiteljske fotografije, koje smo ostavljali i čuvali u našoj obiteljskoj kući u Brajkovićima, sve su imale isti žalostan završetak, k’o i one naše svetinje sa zidova: križevi, svete slike, knjige… – polomljene i izgorjele na „lomači obezvrjeđivanja“, koju je Armija BiH – potpomognuta muđehedinima – potpalila onog lipanjskog dana ’93., kad su ušli u naše selo, u našu kuću.
Od onda pa do danas, kad čujem da netko od Bobaša ima neku fotografiju vezanu uz naše obitelji, ili uz Brajkoviće – molim ih da mi uslikaju i pošalju makar preko WhatsApp-a, ili da stave u kuvertu, pa ih ja skeniram u dobroj rezoluciji i pohranim u svoj kompjutor.
– Naravno da se onda i drugi okoriste time, kad im na mail pošaljem sve ono što ja imam u svojoj arhivi.
Dok sam se pripremao za ovu noćašnju emisiju kršćanskog rocka, među našim obiteljskim fotografijama našao sam jednu – uslikanu ispod našeg bora, gdje za stolom sjede Mare, Mama i Marinko.
Mama je u sredini, a Mare u njezinu šalicu s kavom umače kocku šećera, dok Marinko sa strane prebire po gitari.
Nisam neki „kaveđija“, ali i danas kad se zatečem negdje gdje se pije kava, nema mi ništa draže nego uzet’ kocku šećera i umočit je u prvu šalicu – i onda je stavit u usta da mi se rastopi. Posebno ako su to one kocke koje su nepravilnih oblika, kakve je i Mama imala u onoj svojoj papirnatoj vrećici u ormaru, odakle ih je vadila i stavljala na stol kad bi joj žene došle na kavu.
Baš zato mi se ta slika, gdje naša najstarija sestra Mare umače kocku šećera u Maminu šalicu, ta mi se slika učinila najljepšom – da sve vas, poštovani slušatelji, uvedem riječ po riječ, u noćašnju emisiju kršćanskog rocka.
I dok gledam fotografiju preko cijelog monitora mog kompjutora, milijun mi detalja prolazi glavom. Brzo uzimam olovku sa stola i prvi papir koji sam našao; i kako bi mi bilo lakše za-pisati svu tu navalu riječi koje nadolaze, morao sam se sagnut’ i tako prepolovit’ svoju visinu.
Zato, privlačim stolicu i počinjem novinarskom brzinom ispisivat’ natuknice, koje ću onda kasnije dorađivat’ i pre-uređivat’.
Papir se brzo istrošio, i da ne tražim novi, privlačim tastaturu i počinjem tipkat’…
– I dok tražim nove riječi, pogled dižem prema prozoru u koji počinju udarat’ prve kapi kiše. – Ustajem i gledam kroz zatamnjeno staklo, kako ulična svjetiljka baca izduljene sjene dolje niz prljavu ulicu.
Nebo se zatamnilo, počinje sijevat’ i grmjet’.
– ‘Nemoj stajat kraj prozora kad grmi!’ – govorila nam je Mama kad smo bili mali.
Još čuvam te Mamine riječi u glavi, zato se vraćam za korak-dva u unutrašnjost sobe, ali mi pogled i dalje ostaje zalijepljen za prozor. – Mislima plovim kroz njega, na neko drugo mjesto – u neko drugo vrijeme; a kako i ne bi’, pa jučer se napunilo 20 godina od kako je Mama ‘otišla putom bez kraja’.
Zato ovu noćašnju 347. emisiju kršćanskog rocka, zadnju u 10.-oj sezoni emisija, nju želim posvetit’ našoj Mami; u ime sviju nas, braće i sestara koji smo njezina djeca.
Za „godišnjice“ se kaže da su to dani, koji se svake godine ponavljaju. Svake godine u isto vrijeme, „godišnjice“ zakoračuju u naš život, bude u nama sjećanja i vraćaju nas u vrijeme prošlo.
Nekom donesu slavlje, a nekom suze. Svejedno, tu su – i upravo su godišnjice razlog da se nečega sjetimo više, i da pomislimo na to.
Godišnjica Mamine smrti za nas – njezinu djecu, nije razlog da se Mame sjetimo tek malo više, jer preko godine kao nemamo vremena, ne stignemo.
Svaka godišnjica Mamine smrti za nas je poticaj da promislimo o tome, kako nam je iz godine u godinu jednako teško živjet’ bez nje, bez naše Mame.
Kako ćeš čuti i u noćašnjoj emisiji, Tebi to ovdje kažem već unaprijed: u izradi su nove majice „Glasnika nade“, s motivom nadolazećeg singla (Čuvari vjere i istine) i albuma (Propovjednik).
-Priča se pomalo zahuktava; auto koji vozim ovdje u HH, već je oblijepljen istim motivom – pa nek’ se zna, tko je u njemu!
Zato se noćas pod obvezno slušamo, zadnji put u ovoj 10. sezoni emisija na HKR-u.
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
