Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
(Iv 20, 19-31)
Što bi to bilo ono posebno, a što bi čovjek-vjernik u ovom vazmenom vremenu u „Godini milosrđa“ – k tome na „Nedjelju Božjeg milosrđa“ trebao činiti?
Kao prvo, u pamet mi dolaze riječi iz pjesme „Postscriptum“, njemačke pjesnikinje Eve Zeller, koje kažu:
I na samom kraju, još sam ti htjela nešto reći, zapravo, više kao jedan savjet, da bolje znaš:
- molim te, nemoj ić’ kroz život uvijek uzdignute glave
- i ne smatraj sebe nedodirljivim.
- Izvuci ponekad, ako treba, i kraći kraj!
- Pusti, nek’ i drugi nešto dobije.
- Nemoj mislit’ da sve mora bit’ tvoje!
- Pusti drugome, neka ti koji put ostane dužan!
Kao drugo, milosrđe u životu čovjeka-vjernika ne bi smjelo ostati tek lijepa riječ, nego ga treba nastojati provodit u djelo, u običnosti života.
Kao dominikanca, ovo me još više obvezuje zato, što u „Godini milosrđa“ – kada slavimo 800.-tu obljetnicu od priznanja dominikanskog Reda – papa Franjo je nama dominikancima udijelio mogućnost podjeljivanja potpunog oprosta svim vjernicima koji sudjeluju u slavljima Jubileja na međunarodnoj razini i u svakoj provinciji te svima koji budu hodočastili u crkve i kapelice braće i sestara dominikanskog Reda.
Vjerujem da i Ti, koji čitaš ove riječi, da ih dobro razumiješ. – Od čovjeka-vjernika traže se, dakle, djela ljubavi; traži se da budemo dionici i umiješamo se – umjesto da se stalno povlačimo i da izbjegavamo, koristeći se onim toliko otrcanim floskulama tipa: „ne interesira me; ne tiče me se!“
Pustiti, neka mi štogod ako treba i izmakne iz ruku, umjesto neprestanog grabljenja: „daj meni! Daj meni!“
Zapisao sam sebi negdje taj datum: 17. kolovoza 2007.: tada sam zadnji put upalio TV; od tada nisam pogledao nijednu TV emisiju, a nisam zato jer sam se upravo preko tog medija prežderao porukâ tipa, kako je jedina i prava sigurnost ako kupujemo i ako ulažemo … i da samo tako će naš život dobit’ na kvaliteti, na sigurnosti!
– Gadi mi se ovako servirana budućnost, iz usta današnjih medijâ.
Mogu pojesti toliko, koliko mogu: jednu porciju bečkog s pomfrijem; mogu popit i jednu colu uz to. – A što će mi onda u hladnjaku još 16 odrezakâ; što će mi u ostavi 15 vreća krumpira i 6 gajbi cole.
Mogu na sebe obuć’ jedne hlače, jednu košulju, jedne cipele… – A što će mi u ormaru još 18 hlača; košuljama i cipelama više ne znam ni broj!
Nedavno je preminuo Lemmy Kilmister, opako dobar basista iz metal benda „Motörhead“. – Čovjek je valjda imao svoje razloge, zašto nije imao pretjerano dobro mišljenje o Crkvi, k’o što i ja imam svoje razloge da mislim to što mislim o njegovoj životnoj filozofiji, a koju je Lemmyživio na ovaj način: kada je kretao na put, uvijek je nosio dvoje hlače i dvije majice: jedne na sebi – druge u putnoj torbi.
Kad je počeo onaj nesretni rat, moji Mama i Tata, koji su preko 70 godina svoga životnog vijeka proživjeli u kući koju su sami izgradili – u dvije minute su ostali bez svega! – Mama nije stigla obuć’ ni cipele, čak je zaboravila stavit’ maramicu u džep; u kućnim papučama pobjegla je iz kuće, u koju se više nikad nije vratila.
Zato mi se povraća od parolâ ovoga svijeta i životnog mota današnjih šatro-uspješnih ljudi, koji kao da su istrenirani u papagajskom ponavljanju onih nekoliko riječi: „Još! Još! – Daj meni, još, još!“
Mediji nas uče, da se u životu ne trebamo ni u čemu suzdržavati; jer, zašto bi si čovjek uskraćivao bilo što? – I kao, zašto bih sebi štetio? Zašto bih drugima dopuštao da uzmu nešto prije mene? Tko su mi oni u životu?
Je li to ono temeljno – o čemu misli pjesnikinja Eva Zeller, kad piše svoju pjesmu „Postscriptum“?
Je li to ono posebno, na što nas poziva papa Franjo, a što bismo kao vjernici trebali činiti u „Godini milosrđa“!
Ako jest, ako je to ono bitno – pitam se: čemu?! I zašto na takav način?!
- Drugoga nahraniti,
- imati vremena za svoga bližnjega, za svoga brata / sestru,
- ugasiti nečiju žeđ,
- pokrit’ tuđu golotinju,
- zaštitit’ drugoga,
- suosjećat’ s onima koji su u potrebi i pomoći im,
- vidjet’, što je to – što drugi trebaju,
- bit’ na pomoć bolesnima…
Pitam se: je li baš u svakom od tih djelâ milosrđa, uvijek riječ o susretu s Isusom, o susretu koji će mome životu podariti onaj pravi smisao?!
Mi ljudi često nismo svjesni, koliko je Božanskih osobinâ u nama skriveno, posebno kada svojom prisutnošću mi drugoj osobi kazujemo put iz tame u svjetlo, kada darivamo zaštitu i pomažemo drugome da uvidi nove životne šanse za sebe, kad pomažemo kraljevstvu Božjem da zasja ovdje među nama punim sjajem.
– Te Božanske osobine, u nama skrivene, trebamo neprestano učiti otkrivati. Na to nas potiče papa Franjo u „Godini milosrđa“; na to nas potiče „Nedjelja Božjeg milosrđa“, a na to nas potiče i pjesma „Postscriptum“,njemačke pjesnikinje Eve Zeller:
- Molim te, nemoj ić’ kroz život uvijek uzdignute glave
- i ne smatraj sebe nedodirljivim.
- Izvuci ponekad, ako treba, i kraći kraj!
- Pusti, nek’ i drugi nešto dobije.
- Nemoj mislit’ da sve mora bit’ tvoje!
- Pusti drugome, neka ti koji put ostane dužan!
Na ove bi riječi Isus nadodao još ono nešto svoje, i rekao:
- Tako ćeš zadobiti život!
- Ne samo nakon smrti,
- nego život – ovdje i sada!
A Ti, sve što trebaš učinit…
Samo klikni na ovaj link ispod
Dobri Bog Te blagoslovio!
pozdravlja p. anto
